Strah i prezir u Beogradu

January 19, 2008 Comments Off
Strah i prezir u Beogradu

Strah i prezir u Beogradu(posvećeno nedavno samoubijenom Hunteru S. Thompsonu, ocu gonzo novinarstva, i svim ljudima koje sam i ću upoznati tokom svojeg života)
Dragi moji ljudi, opet ću vam malo prodavati malo mudrosti zakamuflirane u kolumnu – mountain bike race report.

Jedna od najlakših stvari u životu je napraviti nekakvu glupost.

Jedna od najtežih stvari u životu je priznati samom sebi da ste napravili glupost.

Ja sam blagoslovljen sposobnošću koja mi omogućava da shvatim da sam napravio glupost čak i malo prije nego li ju zaista i napravim. No neki put jednostavnom odlučim ignorirati tu sposobnost.

Prije 2 tjedna sam si slomio šaku.

Kad ovo kažem, mislim to doslovno. Opet me u jednom trenutku iz nekoliko osobnih razloga uhvatio onaj bijes koji svi mi znamo povremeno osjetiti, ili bolje rečeno budemo podsjećeni na njega jer uvijek čuči u svima nama. Uglavnom, tako je i mene opet uhvatilo razmišljanje o životu, i svim stvarima koje me odvajaju od ideala savršenog postojanja u kojem bih bio sretan svim, a ne ovim što se trenutno događa oko mene, i onda je u 15 sekundi je u meni proključalo sve ono što me unesrećuje, i izašlo iz mene u kratkom ali nadasve intenzivnom izljevu adrenalina, agresije i ludila.

Pa sam uputio seriju žešćih udaraca šakama u zid i pod. Nije mi bilo prvi put da svoj amok izbacujem iz sebe tim putem, jer neki put jednostavno poželim udariti cijeli svijet koji mi je kriv za sve i istim putem ozlijediti samog sebe, jer sam si sam za sve uvijek i kriv.

Zapravo sam povremeno užasno glup pa, eto, tako reagiram. A kaj buš? Svako ima svoje spikice.

Ovaj put sam ‘malo’ pretjerao, i uspio sam tako izudarati zid i pod da sam si slomio kost u lijevoj šaci. Neka, to mi je dalo priliku da razmišljam koliko sam zapravo glup, naročito dok sam sjedio u traumatološkoj i čekao da mi rendgenom poslikaju šaku pa da mi je čika doktor izliječi.

Uglavnom, kad sam došao u gipsaonu imao sam priliku vidjeti rendgenske fotkice, i eto ti moje šakice, i vidi vidi pa tu neka kost više nije spojena i nekako strši! E, Dobriću, idiote, evo ti sad na.

Dođe do mene čika doktor, pita ”Pa šta si radio?”. Kako mu ne bih trebao objašnjavati gluposti koje mi se motaju glavom koje su me dovele do ovog trenutka na ovom mjestu, kažem ja njemu ‘Pao sam s bicikla.’ Ovo je priča koju sam odonda prodavao svakom tko me baš ne poznaje, iz istog razloga – da ne bih morao ulazizi u detalje svoje maloumnosti i nezrelosti.

Uglavnom, čika doktor pogleda moju rukicu, primi ju s obje ruke, ja se onako muški primim drugom rukom za stol, kažem ”Ajde, buraz, deri” i nisam ispustio niti glasa dok je kost u mojoj šaci fizičkom silom bila utisnuta natrag na svoje mjesto. Namjesti on kost, i kaže ”E sad samo da to zagipsamo” i ode on par koraka dalje po gips i zavoje.

Za to vrijeme je moj mozak slao sljedeće signale:

”IIIIIIIIIISUUUUUUUSEEEE BOOOOOOOŽEEEEEEEEEEEEEEE, AAAAAAAAAAAAAAAAAAAARRRRRRRRGGGGGGGGHHHHHHHHHH KAKO JE OVO BOLJELO! Majku ti glupu je*em da ti je*em, idiote jedan, šta sam ja BoguR skrivio da se rodim u tijelu ovog idiota, isuse kriste!? Jebena si faca, Mario, da, bravo, svaka ti jebena čast, baš si prava Hrvatina, onako si frajerski slomio šaku na zidu, yeeeeeeaaaahhh faco, i ko frajer si došo na traumu i niti glasa nisi ispustio dok su tu kost namještali natrag, to faaaacoooo! E, a sad, mater ti je*em da ti je*em glupu, SAD ću se JA malo ugasiti da dođem k sebi, idiote jedan! Ajd booooooooookiiiiiiiiiiiić…”

Znam da sam gledao doktora kako ide po gips i zavoje i kako sam ga baš mislio pitati jel bi mogao dobiti čašu vode, jer me u roku od 2 sekunde oprala opaka žeđ, još opakija glad, i vjerojatno najopakiji umor koji vas može uhvatiti u 2 sekunde, i jednostavno sam klonuo. Ugasio se. Svijetla se ugasila, nikog nema kod kuće. Sa 100 na sat do nule u 2 sekunde.

Nekako se sjećam da sam odsanjao nekakvih 7-8 scena prije nego li sam ponovo otvorio oči. Ležao sam na klupi, gledao bijeli plafon i zidove, pored mene je bila nekakva teta u ljubičastoj kuti, i apsolutno ništa mi nije bilo jasno. Onda sam vidio ruku u zavoju, rengenske snimke na zidu, doktorovo lice, i malo po malo moj RAM se opet uključio, mozak je bio sretan što je od mene napravio klimavog idiota bar na 15 sekundi, i omogućio mi da shvatim tko sam, gdje sam, i zašto sam ovdje.

Ustao sam se, pitao doktora ”Jel to sad to? Mogu ja na posao?” našto me on malo čudno pogledao i rekao ”Ti’š sad na posao? Pa, valjda možeš, ne znam.” I ja odoh ća iz bolnice.

Zašto uopće spominjem tu svoju ruku? Iz dva razloga: prvo da vam opišem primjer gluposti kakvu nikad ne treba počiniti, a drugo zato jer sam si lomljenjem šake onemogućio vožnju na biciklu sljedeća 3-4 tjedna. Dobro, zapravo sam se već 2 dana kasnije vozio na biciklu po gradu, na posao i s posla, ali ona PRAVA vožnja, po Sljemenu, skakanje, jurnjava, banihopovi – nula bodova. Užasno frustrirajuće.

Da ne spominjem da su u međuvremenu dečki gore na Sljemenu navodno složili brutalnu downhill stazu. Da ne spominjem da sam par dana nakon loma čuo za 4x u Puli. Da ne spominjem da sam tako i saznao da 2.7. opet u Puli organiziraju Bike Fight a u Splitu još neki street contest. Da ne spominjem da sam par dana nakon loma saznao za Red Bullovu ”Vozi BRE” utrku u Beogradu. Radi vlastite gluposti nisam se mogao natjecati niti na jednoj od tih utrka.

Totalna katastrofa.

Mogao sam samo pratiti dogovore na forumu u kojima su se spominjali auti, kombiji, deseci ljudi koji će ići u Beograd voziti utrku, i kontemplirati vlastiti idiotizam koji će me onemogućiti da vidim jedno i drugo.

Pa mi pade na pamet fenomenalna ideja, kojom se moj mozak vjerojatno pokušao osigurati da me malo usreći kako bar neko vrijeme ne bi morao trpiti moje podvige u kojima iz bijesa lomim vlastite ekstremitete:

”Ej, Dobriću, a što ti ne bi otišao u Beograd napisati report s utrke i pofotkati što se događa, usput se možeš tri dana ubijati ko konj kad već ne možeš voziti, da ti malo dupe vidi svijeta i da se malo opustiš nakon dugo vremena? Pobjegni malo odavde, čovječe, gledaj što se događa, opet si počeo upadati u bedove… a tako ti je dobro išlo. Idi!”

Ja rekoh: ”Moze. Cepaj, Kolina!!”

Uglavnom, odluka je pala, sad je samo trebalo organizirati fizički transfer svojeg tijela iz Hrvatske do Srbije.

PimpF, Odak i više niti sam ne znam tko sve ne su još tjedan dana prije počeli dogovarati kombije, aute, bicikle, ljude, i to se svaki dan mijenjalo, padali su i otkazivali se dogovori, stvarali novi, obnavljali stari, i cijeli tjedan je postojala jedna određena doza nesigurnosti vezana uz taj cijeli pothvat.

Uza sve ostalo, taman se poklopilo da mi je taj petak frend trebao slaviti rođendan, u subotu drugi frend trebao diplomirati, a u nedjelju onaj prvi frend organizirao izlet na Mrežnicu – uglavnom, u Zagrebu me očekivao ispunjen vikend. U Beogradu me iščekivalo samo jedno veliko možda, ali ja sam se nabrijao.

Par dana prije sam izvršio pripreme. Napravio popis stvari koje moram ponijeti sa sobom. Fotić, olovka, bilježnica, mali papirići koji sreću znače i mali komadići gumaste tvari koji znače još malo dodatne sreće. Sjetio sam se kako je to sa stilom obavio Johnny Depp u jednom od najboljih filmova svih vremena, ”Strah i prezir u Las Vegasu” napravljenu po knjizi jednog od najluđih novinara svih vremena, Hunter S. Thompsona. Uvijek sam htio rekreirati taj film u stvarnom životu, i sad sam napokon dobio savršenu priliku. Trebalo ju je iskoristiti, i u mojoj glavi se stvorio đavolji plan.

I onda je došao petak.

Sad, teško će mi biti riječima objasniti svoj život od petka ujutro pa do nedjelje navečer, ali probat ću. Naime, sve sam zapisivao na mali blokić papira kako bih kasnije mogao samom sebi rekreirati što se dogodilo, a naravno i kako bih mogao napisati reportažu epskih proporcija u beogradskoj utrci i svemu što joj je prethodilo i slijedilo.

Svećite se, polećemo.

Dan prije utrke

Dogovor za put u Beograd je zvučao ovako: u petak u 11 ujutro smo se trebali svi naći kod PimpFa na poslu, jer je on trebao dobiti mali kombi od firme u kojoj radi. Odak je trebao isfurati neki auto od starog, oni su se tamo trebali naći oko 10 ujutro i u biti se samo čekalo mene da završim s poslom. Probudio sam se u 5, odjurio na posao s planinarskim ruksakom punim stvari na leđima, obavio masu posla i pizdarija kako bih mogao ranije otići s posla i oko 10 izjurio van.

Prošao sam kroz Importanne da si kupim stvari za jest i pit i sjednem na tramvaj koji bi me otfurao do PimpFa, ali sam prije toga nakratko navratio do frendice kod koje sam zapalio putni pe i u svoj organizam unio prvu trećinu svog ”putovanja”. Sad sam bio spreman. Tek onda sam krenuo do PimpFa i stigao tamo u 11. Bilo mi je malo sumnjivo što se ispred njegovog dućana ne nalazi bar 7 ljudi s biciklima i ruksacima koji spremaju stvari u kombi i pripremaju se, a i moje ‘putovanje’ je već počelo djelovati na mene.

Ušao sam u njegov dućan, prvi znaci glupavog smiješka na usnama, i kad se PimpF okrenuo prema meni shvatio sam što znači njegov pogled pola sekunde prije nego li mi je rekao ”A, Stoki, a tebi nije niko javio?”

Znao sam. Dok sam se ja lomio da što prije obavim svoj posao i na vrijeme dođem, drugi ljudi su proživljavali svoje drame – nisu mogli ranije s posla, neki su morali u školu, auti su se kvarili dan prije, nismo mogli dobiti kombi radi nekog iznenadnog puta itd.

Kako me sad već počeo oblijevati znoj, što od vrućine a što od psihotropa, reko ja njemu ”Gle, buraz, ovako ćemo: ja odo kod prijatelja koji živi ovdje u blizini, pa vi mene nazovite kad i ako se dogovorite, može? Ako se ne dogovorite, ja odo u 4 na vlak.”

Odjurio sam do frenda, brutalno se ispreznojio (mislim da je u petak u Zagrebu sigurno bilo preko 30 stupnjeva a postotak vlage u zraku, da se stručno izrazim, ‘jebeno visok’) i stigao tamo. Zapalili smo pe a on je morao odjuriti na faks.

I ostavio me samog. Onakvog.

U sljedećih 3 sata primio sam 27 poziva u kojima su me obavještavali o promjenama planova, idemo, pa ne idemo, pa idemo ako ovaj može ranije izać, pa opet ipak ne idemo, pa kako ideš ti, pa ja bi busom ako ćeš ti samnom u 10 navečer, ipak idemo oko 1 još te nazovem, ne idemo auto nema prometnu, uzećemo moj auto pa idemo, ipak ne idemo, idem ja s tobom na vlak, ko ga jebe, ma koji ću ku*ac ja s tobom ovakvim sad na vlak do Beograda…

Uza sve to sam uspio provesti sljedeća 3 sata lud ko šiba, motao sam s ovakvom slomljenom rukom i pomaknutog mozga, još se znojio, pio pivo i jeo čokoladna srca sa šumskim voćem, pogledao 4 epizode prejebene stare serije ‘Šljam’, pa neki pornić koji sam našao frendu na kompu, pa slušao Doorse i Led Zeppelin i teški stoner rock, razbacivao se po sobi, disao punim plućima, prekopao doma frendu sve CD-e ne bih li našao taj famozni ‘Strah i prezir’ i odgledao ga prije puta, pa me uhvatila jebačka glad, onda sam jurio u kuhinju i požderao nekakvih 15 palačinki s pekmezom da se ne srušim u nesvjest i popio litru mlijeka, pa slušao 20 minuta kako puckaju cijevi od bojlera i mirisao drveće koje je cvijetalo vani i smijao se tome kako je moguće zabrijati na takve stvari i kako je to predivno. Navratio mi je i Odak i užasno mi se smijao dok je istovremeno bio ful u bedu radi svih propalih dogovora tog dana radi kojih sam ja, pak, bio histeričan i neopisivo sretan.

Odo je otišao i ostavio me u mojem suludilu, a taman prije nego li sam trebao krenuti vratio mi se frend sa frendicom doma. Oni su vrištali od smijeha kad sam im rekao da je sve propalo i da ja solo idem takav vlakom u Beograd i da me ništa ne jebe i da je sve super.

Frend me pitao ‘Oćeš nešto za put?’ a ja sam odgovorio da hoću. Onda je između mene i vrata koja su označavala početak mojeg puta prema Beogradu postavio prvu i zadnju bijelu crtu obrane kojoj sam prišao sa strane i napao ju s boka, i nakon toga uprtio svoje stvari na leđa, jednu kopiju prastarog romana ‘Ninđa’ u đep, svoj mali stash ugurao u longetu kojoj sam napokon pronašao praktičnu primjenu, izgrlio ih, stavio svoje naočale na glavu i izašao u bijeli svijet.

Vani me ponovo udario toplotni val, otprilike onom snagom kojom ptičicu koja leti nisko nad autoputom udari šajba od kamiona koji dojuri iz suprotnog smjera sa 140 km/h. Znojio sam se i smijao, prošao pored lokalne policijske postaje i uputio se do Trešnjevačkog placa gdje sam se dogovorio naći s Marijom da me odbaci do Glavnog kolodvora.

Kad sam došao do tramvajske stanice sva mjesta u hladu su bila zauzeta, pa sam se spustio u parkić pored. Tamo je na klupici sjedila neka bakica sa bocom kole od pola litre u kojoj sam po boji i mirisu prepoznao vino. Bila je pomalo smiješna, ali i neka sjeta ju je okruživala. Vidjela je da ju gledam, i pitala me imam li možda koju kunu viška. Rekao sam joj ono što obično kažem većini prosjaka, a to je da nemam kod sebe više niti kune. Ona mi se zahvalila, a u meni je proradilo nešto. Okrenuo sam se, izvadio 5 kuna iz novčanika i dao joj, rekavši ”Evo, sad sam našao još ovo u džepu”. Ona mi se zahvalila, i počela pričati.

Da je ona imala pojma kakav čovjek stoji pred njom, vjerojatno bi ustala i odhodala koliko je brzo noge nose. No ovako je počela samnom pričati o tome kako sam ja dobra osoba, kako u životu postoje samo dvije vrste energije, dobra Božja energija i zla Sotonina energija, kako je ona trebala prije mnogo godina postati časna sestra ali je zastranila u životu i danas žali za tim, ali da svi trebamo pratiti Božju energiju jer je ona dobra.

Onda sam ja njoj odgovorio kako ne vjerujem u Boga kakvim ga ona smatra, niti u Jahvea, niti Alaha, niti Budu, već da vjerujem da postoji nešto veće od svih nas što nikad nećemo moći shvatiti zato što smo obični ljudi i zato niti ne pokušavam. Onda je ona meni rekla da je to loše razmišljanje, jer samo je jedan Bog, a sve ostalo su vražje laži koje nas tjeraju da činimo zlo, i da treba činiti dobro ali ne se time hvaliti jer to označava ponos i prkos a zato je i Sotona pao s neba a tako i piše u Bibliji.

Onda sam ja njoj, dok su mi se u glavi vrtile stranice najboljeg stripa na svijetu zvanog ”Preacher”, objasnio kako je Bog stvorio ljude , dao im slobodnu volju da odlučuju što će raditi a to uključuje i sva sranja i zlo koje činimo jedni drugima, dakle sami sebi dopuštamo zlo a na to nas ne tjera nikakav Sotona, i kako su anđeli voljeli ljude i nisu mogli gledati kako se samouništavamo a Bog je anđelima zabranio da nam pomognu i tada su se pobunili protiv takvog fašističkog načina vladanja i pobunili se protiv Boga kako bi pomogli nama, ali su pobjeđeni i radi nas poslani u ‘Pakao’, dimenziju gdje idu svi koji se pobune protiv dogmi.

Onda se ona malo izgubila, a ja sam joj rekao kako mi je vrlo drago što smo popričali, pitao sam ju jel je mogu fotkati ali nije se osjećala ugodno pa nisam. Pozdravio sam se i krenuo. Ona mi je viknula ”Inače, ja se zovem Marija, tako da znaš” a ja sam njoj viknuo ”Ha, ja se zovem Mario! Nek vas Bog čuva!” misleći ‘jebote, to je valjda najfakinčešće kršćansko žensko ime na svijetu’.

Preko puta me čekala druga Marija koja je isto riknula od smijeha kad me vidjela poluizbezumljenog i prosvijetljenog, znojnog ko pas ali ipak sretnog kao dijete koje ide na svoj prvi školski izlet u životu. Pokušao sam joj prepričati svoj dijalog sa bakicom preko puta ali nisam u potpunosti uspio jer mi je cijela situacija tog dana bila prenenormalna.

Marija me odvela na kolodvor gdje me dočekalo još vrućine i neopisiva gužva na šalterima. Bilo je već 16.25 a meni je u 16.45 trebao krenuti vlak. Krajičkom oka sam među redovima vidio jedan šalter na kojem nije bilo nikoga. Fokusirao sam vid kroz znoj koji mi je curio s čela i uočio natpis ”Međunarodna blagajna”. Čista intuicija me odvela u tom smjeru, i rekoh čiči kroz zube koji su se malo stezali malo kezili jedino što mi je u tom trenutku odzvanjalo glavom: ”Moram doći do Beograda. Ovim vlakom. Jednu kartu. Molim vas.”

I tako, napokon s kartom u džepu stadoh ja na peron. Adrenalin ili nešto drugo me prao laganom treskavicom, a ja sam htio vrištati od sreće. Stigao je napokon i vlak, pozdravih se s Marijom i tako uđoh na Balkan Express.

U vlaku je također bila abnormalna gužva i abnormalno vruće, i bauljao sam 10 minuta kroz vagone ne našavši nitijedno prazno mjesto da bi na kraju stao između dva vagona ne bih li zapalio pljugu i malo se skulirao. Pored mene je stala neka cura a odma nakon nje su ovuda prošli i moj poznanik Futa i njegova cura. Stali su, svi smo se upoznali, počela je spikica ko kamo ide, ja sam im pokušao objasniti svoj dan ali sam stao nakon prve rečenice. Izašli smo iz vagona da pričekamo polazak na kakvom-takvom zraku, i stali korak do nekog murjaka u uniformi koji je ćakulao s kondukterom. Provjerio sam da li longeta stoji na mjestu i ubacio u nižu brzinu, nabrzaka se sabravši.

I onda su mi nabili 15 sekunda najveće paranoje na svijetu:

”A jesi izvadio vizu?”

”Kakvu vizu, šta, pa kaj treba viza za Srbiju, pa ne treba, šta treba? Neeeee, ne vjerujem, šta smo opet uveli vize, šta nakon onog sranja na Ravnoj Gori, pa ja neću vjerovat ako me sad vrate s granice… Čekaj, čekaj. Oprostite, gospon policajac” rekoh, obilno se znojeći, ”jel treba viza za Srbiju?”

Odmjeri on mene pogledom i kaže ”Ne.”

Ufffffffffff, jebote.

I onda je kondukter zafućkao.

Unutra, vlak kreće, mi uspijemo naći neka mjesta, zbuksamo stvari, odemo do vagon-restorana, naručujemo kavu, sok, sok, pivo (ja), pa na cigaretu, i tako smo spikali i zezali se do Slavonskog Broda kad je Anita sišla, a Futa i… mmm… jebemu, opet sam zaboravio ime, Ivana? Oni su me napustili u Vinkovcima.

I tako ostadoh sam. Proveo sam još neko vrijeme u vagon restoranu, pričao s konobarima o životu u Srbiji, pojeo jednu Šopsku salatu (jebena stvar, jebena!), popio rakijicu,

pivo i po litre gemišta, vratio se na mjesto, iz džepa sam izvadio roman ”Ninđa”, naslovljen ”Ninđa i ratnici smrti” koje sam pokupio od frenda prije puta i podsjetio se kako sam ko mali obožavao čitati o avanturama Leslija, Sumiko i Tabasko Pita, nešto što današnji klinci ne kuže.

Otvaraju se vrata, murja. Granica. Kratka provjera i ulazim u međugranično područje.

Srpska granica. Još me svega 100injak metara dijeli od prvog kontakta s otadžbinom.

Ulaze njihovi pogranični milicajci.

”Imate šta za prijavit?”

Moš mislit, haha. ”Ne” rekoh, ladan ko špricer. Lijeva šaka mi se lagano grči u longeti, osjetim komadić celofana pod dlanom.

Provjera pasoša. Policajka, naravno, uzima moj pasoš i provjerava preko toki-vokija moje podatke, nemam dosjea, nikad me nisu niti neće živog uhvatit.

Sve kul, dobivam pasoš, odlaze, vlak kreće. Srbija !!! Odlazim u WC, druga trećina mog ”putovanja” počinje. Kontrolor mi nabija po vratima, ja buksam stvari, on otvara vrata i traži me kartu a taman pored njega prolazi murjak. Dajem mu kartu i sve je opet kul! Haha!

Pročitao sam ”Ninđu i ratnike smrti”. Lesli i Tabasko su, naravno, spasili Sumiko i zakantali loše momke. Upoznao sam se sa jednom finom tetom zvanom Tamara koja je putovala iz Berlina u Beograd, pričali smo o životu u Beogradu i Srbiji i zašto je otišla, raspitao sam se gdje se što nalazi kako bih bio spreman za neprijateljski teritorij (Sun Tzu), imao par erotskih fantazija na platonskom nivou o njoj dok smo pričali, i oko 23 časa evo nas u Beogradu prije nego znaš!

Prolazimo Zemun (nešto kao njihova Velika Gorica ili Sesvete), pa preko Novog Beograda (praktički isti ko Novi Zagreb) i onda most preko Save (koja je tamo zamjetno šira, negdje 2-3 puta veća nego u Zagrebu), svijetla velegrada.

Voz se zaustavio uz škripu kočnica, izijeh gospoji teške torbe, da se ne kaže da Hrvati nemaju bonton ;) Nju su pričekale sestra i klinci na stanici pa sam se ja s njima pozdravio i krenuo svojim putem. Prva scena koja me dočekala na ulici ispred Glavnog kolodvora bio je policijski Punto s ugašenim svjetlima i upaljenim rotirkama kako pod ručnom prolazi zavoj i ganja neki srebrni Bravo. Dobrodošli na Divlji Istok!

Sjetih se kroz maglu da sam kupio samo kartu do Beograda u svom onom popodnevnom kaosu. Znajući kako se svašta može dogoditi, odmah sam skrenuo do blagajni i kupio kartu za Zagreb. Usput sam pitao gdje se nalazi hotel Balkan gdje su odsjedali svi vozači. ”20ak minuta peške, na Terazijama.” Hmmm. A koji je najjeftiniji hotel u gradu? ”Pa imate tu blizu Železničarski hotel, hiljadu petsta dinara noćenje.”

Huu, jebemti, 130 kuna, zakon! Samo da se što prije dočepam hotela, otuširam, zapalim pe i mogu van da vidim kako Beograd noću diše. Nakon par šetanja do mjenjačnice koja nije radila pa bankomata (ne primaju Evre u Železničarskom hotelu, koji je uzgred budi rečeno odmah pored kolodvora) napokon ja dobio sobu. Socka stajl žešći.

Otuširao se, skužio da nema ručnika ni WC papira, u tušu 3 komada sapuna, plavi, zeleni i žuti koje sam šakom stisnuo u jedan komad da se operem, morao sam skinuti plahtu s kreveta i obrisati se time, gol sam malo hodao po sobi, začadio jednu, gledao vozove kako dolaze i odlaze. Onda sam pod poplunom našao ‘peškir’ pa sam se malo smijao vlastitoj gluposti. Obukao se, i u pola jedan izašao van da se malo zabavim.

Dok sam predavao ključ na recepciji teta koja je radila me pitala ”Mario, a jel ti imaš neko društvo?” Pretpostavio sam da će slijediti neka ponuda u kojoj bih za određenu svotu novaca mogao dobiti neku curu koja spava s nepoznatim muškarcima kako bi prehranila svoju obitelj , pa sam se brzo izvukao iz potencijalno neugodne situacije prepričavši joj legalne detalje svog dana i puta i ponešto o utrci, kako bi se razgovor zadržao u normalnim okvirima, i onda brzo šmugnuo van.

Beograd poprilično podsjeća na Zagreb, nije ništa preekstravagantno za vidjeti, ima malo više smeća i nekako je sve više, onak, hard kor ali simpa i poznato. Dosta ljudi po ulicama, masa zgodnih cura. Mladi murjaci se u nabrijanim policijskim džipovima ganjaju po ulicama, zaustavljaju na kiosku, kupuju pljuge i sokove, smiju, jure dalje. Njima je sve ovo zajebancija, razmišljam si, njihov primitivan način punjenja i pražnjenja adrenalina, pere ih osjećaj moći. Hodam dalje. Kupujem pivo na kiosku i pitam tipa kako da peške stignem do Kalemegdana. Žestoko me šora druga trećina ‘putovanja’ i super mi je, šećem uz Savu, gledam njihove splavi i slušam kako se mješaju zvukovi narodnjaka, turbo folka, housea i funka, čujem žamor grada, udišem zrak, otvaram sva osjetila. Hodam u općem smjeru Kalemegdana i puštam da me noge nose gdje žele.

Dolazim do nekog raskršća na kojem se nalazi klubić ”Andergraund”. Bacam pogled unutra, fensi plejs, kokteli i spikice. Izađem van i 2 metra od ulaza moja noga propada u rupu u zemlji.

Stao sam na šaht kojem je poklopac bio namješten taman da stoji sa 3 stranice. Upao sam u šaht do pola bedra, stopalo mi je zapelo između nekakvih cijevi unutra, ali čak i sa strganom lijevom rukom i pivom u desnoj uspio sam se nekako u milisekundi tako pomaknuti i napeti da sam zaustavio pad, primio se za preokrenuti poklopac koji se zaustavio 5 centimetara od mojih rebara, i nisam se niti ogrebao niti prolio kap pive. Munjevita reakcija koje sam postao svjestan tek 5 sekundi nakon što se sve dogodilo.

Jedno pola minute sam se izvlačio iz tog šahta dok nisam uspio izvući nogu iz svih tih cijevi. Ustao sam, popio gutljaj pive i nikom određenom povikao ”Jebeno. JEBENO!!! To je to, buraz, to je to.”

Popeo sam se uz ulicu i, opet vođen intuicijom, stigao ravno na Kalemegdan. Probrijao gore, jako lijepi parkić u kojem pije masa mlađarije i jako impresivna tvrđava. Neku curu koja je šetala psa u parku sam pitao gdje su najbliži klubovi s rock muzikom, pa me poslala na ulicu Kneza Miloša, u Akademiju.

Došao ja i do tamo. Akademija je nešto kao beogradska Močvara. Na šanku sam viknuo ”Rakiju!” našto me konobar pitao nešto što je meni zvučalo kao ”Mumljvnju ili Olfozu” našto sam mu ja viknuo ”Onu drugu”, popio to, spustio se u podrum gdje su puštali muziku, poslao ekipi u Zagrebu poruku gdje sam i kakav sam, popio pivo, zapalio 2 pljuge, opet malo gledao ekipicu i uživao u muzici i onda krenuo dalje.

Nekog tipa na cesti sam pitao gdje da sad idem, kaže on meni ”Na splavi, burazeru, tu dole, desno, levo, desno, samo pravo i preko mosta i evo te”. Krenem ja, i opet me intuicija natjera da nekog drugog tipa na cesti pitam ”Oprosti, gdje je ovdje hotel Balkan?” ”Evo, 200 metara gore po ulici”. Zaaakon! Našao i hotel, na recepciji se raspitao koliko dođe soba (2050 dinara, skuplje nego u Železničarskom iako puno bolje izgleda, činjenica) i opet van, po pivo na kiosk i na splavi.

Prešao sam most, a na vrhu stepenica me zaustavio murjak u civilu. Pita on mene, gledajući na pivu: ”Šta ti je to?” ”Pivo, šta bi bilo?” Gleda me u oči, i maše rukom: ”Ajde, teraj!” Kratka, jasna i sažeta konverzacija sa organom srpskog javnog reda i mira.

Bauljao sam po nasipu sat vremena, popio pivo, prošetao pored 10ak splavi da vidim ljude i čujem muziku, ali nisam ulazio. Baš mi je pasalo samo sjediti sa strane, gledati i slušati sve te ljude koji su prolazili pored mene i iz tih fragmenata njihovih dijaloga pokušavao dokučiti tko su oni, zašto su ovdje, zašto pričaju to što pričaju, što je u njihovim glavama i da li oni shvaćaju što je trenutno u mojoj, i kako se vjerojatno mnogi od njih niti ne trude ovako nabrzaka proniknuti u moj um a niti ičiji drugi i koliko zapravo gube zato što to ne rade.

Opet preko mosta, mislio sam otići u hotel ali ta želja da ne izgubim niti sekunde dok se oko mene zbivaju stvari me ‘natjerala’ da kupim još jedno pivo i kutiju pljugi i vratim se na most. U Beogradu ima desetak mostova preko Save, a taj na kojem sam ja brijao izgleda poput onog zelenog mosta za vlakove u Zagrebu, samo što je manji. Ne znam što me opralo, ali sam se popeo gore na luk, gledao Savu i splavi i izlazeće sunce, pio pivo i pušio cigarete dok sam snimao tramvaje kako prolaze ispod mene a njihove vodilice za struju i žice svega metar i pol od moje glave. Tramvaji i auti su mi trubili, valjda misleći da sam neki idiot koji će se baciti baš pred njihovo vozilo, a ja sam im mahao da samo nastave svojim putem i ne obaziru se na mene.

Po mostu je prolazila neka skupina partijanera koja me skužila gore i počela vikati ”Ajde nas slikaj” pa jesam. Oni odoše dalje, a ja dovršio pivo i lagano se spustio i rekao sam sebi ”Ajde, ajde, 5 je ujutro, trebaš se sutra probuditi i ići na utrku!” Spustio sam se s luka i krenuo prema hotelu, ali usput sam naišao na te iste partijanere, i s njima na kraju završio par kilometara dalje na Adi Ciganliji na nekakvom partiju. Zapalili smo još par peova, pričali o svakavim zanimljivim temama poput našeg standarda, Anti Gotovini, nogometu (beogradske dečke je užasno čudila činjenica da me nogomet zbilja ne jebe pol posto i da ne navijam za Dinamo), usporedbom cijena raznih ilegalnih supstanci i drugih oblika zabave za mlade kod nas i kod njih, u sebi sam se smijuljio dok sam gledao kako ih puštaju bonkasi i kako sad njima, a ne meni, znoj curi niz čelo. Ali shvaćao sam ih, i bilo mi je drago što dijelimo te trenutke.

Još sam se s njima prošetao uz Savu i do hotela, na recepciji u 8 ujutro naručio telefonsko buđenje u podne, ušao u sobu obasjanu suncem i ispunjenu zvukovima škripe vlakova i vagona, zapalio pe, lego, pokrio se jastukom po glavi i pao u nesvjest.

Dan utrke

Podne, telefon zvoni, no ja sam već budan od prije pet minuta. Bioritam mi radi kao vojniku u Vijetnamu, I’m on this mother, preuzimaju profesionalni instinkti. Opremio sam se fotićem, rezervnim baterijama, rezervnom memorijskom karticom, uzeo blokić i olovku, smotao dva, jedan iskonzumirao a drugi strpo u pljuge i krenuo van.

Na putu prema Kalemegdanu sam stao da pojedem jednu punjenu pljeskavicu i šopsku salatu i popijem jedno MB Pivo (ako ste vidjeli reklamu za MB pivo, sve vam je jasno). Ako dođete do Beograda, jedite tu, ful je dobra hrana. Naišao sam i na momke obučene u viteze koji su pičili ulicom u oklopima i s bubnjevima pratili prvog koji je naglas vikao obavijest o utrci. Krenuo dalje, i 10 minuta kasnije sam došao do Kalemegdana.

Taman su trajale zadnje pripreme prije utrke, i ja sam se prošetao niz stazu da provjerim spiku. Suza mi je kanula dok sam šetao pored startnog boksa, skoka, boksa, kroz kapiju, preko mosta, pa kroz još jednu kapiju, pa još jedan most, pa skokić ispod mosta, pa opet kroz kapiju van, pa onda onaj predivan zemljani dio, pa drop, pa skok, pa ”prokleta sprava”, a tek one dvije zadnje North Shore rampe… Stisnuo sam lijevu šaku koliko mi je longeta dopuštala, bijesan na samog sebe. A onda sam se sjetio da mi se sve ovo ne bi dogodilo da prije 10 dana nisam sam sebi slomio ruku, shvatio da je sve na svijetu povezano i ovdje s nekim razlogom, pa sam se opet opustio i nastavio raditi.

Red Bullovci su me uputili na start da se javim Mariji (još jednoj!) koja mi je dala pravu pravcatu ‘Press’ iskaznicu i prejebenu majcu. Naprijed je logotip utrke, a otraga piše ”PAZI BRE NOVINAR”. Jedino što mi je slučajno dala žensku majcu, ali ko sam ja da se bunim… Hehe, na kraju sam pokupio obje.

Taman ja pokupim svoj PRESS materijal kadli se okrenem i – MI HRVATI!!! Spin i Mislav! Oeeeeee, prva poznata lica! Odmah je krenula zajebancija, došla je i ekipa iz Pule predvođena Ivanom iz Svere, još jedan od njih je htio voziti al mu nisu dali jerbo je maloljetan a dan prije se jedan mali ful ozbiljno spičkao na predzadnjem elementu i završio u bolnici s ozbiljnim povredama, a još jedan momak je slomio ruku pa su Red Bullovci radije više ne riskirali s maloljetnicima. Mudro. Nije to zajebancija, ljudi, mogla se ta staza isfurati bez beda ali joj je trebalo pristupiti s poštovanjem.

Uglavnom, krenulo je zagrijavanje, odoše mi Spin i Mislav, pa sam malo probauljao okolo i upoznao se s ljudima (poseban pozdrav i Ivanu i Urošu koji su radili kao redari na utrci). Fenomenalna fora vezana uz utrku mi je bila što je sve bilo uređeno u viteškom stilu: vozači su dobili viteške majce, svugdje su bile velike zastave, okolo je hodala ”Kalemegdanska princeza” za čiju ruku su se vozači borili, momci u oklopima su je stalno pratili i bubnjevima podizali atmosferu, a ispod samog Kalemegdana se odvijao pravi viteški turnir u mačevanju, jahanju, streličarstvu, pičila je srednjevjekovna muzika… Bilo mi je predivno.

Skupilo se i podosta ljudi, atmosfera je bila fenomenalna, dobio sam besplatnih Red Bullova i vode – jebeno. Moram se više počet bavit ovakvim putujućim novinarstvom.

Obavio sam šetnju uz stazu, poslikao i posnimio elemente, i krenula je i prva kvalifikacijska utrka. Dakle, utrka je, ponavljam, bila koncipirana tako da su se vozile 2 vožnje i uzimalo najbolje vrijeme da bi šestorica najbržih na kraju odvozili finale.

Nakon prve utrke Mislav je upao u prvih pet a Spin je bio sedmi. Ostali natjecatelji su bili svakakvi, ali mi je pažnju najviše zaokupio frik na cross-country full suspension Wheeleru u dresu cross-country repke Yugoslavije s kacigom za snowboard ili rafting. Ludilo. Bilo je i par kvalitetnih padova i trganja bicikala, ali ništa preozbiljno.

Za drugu vožnju je Mislav priredio pravu atrakciju: vidio je da će biti u finalu pa je izvodio trikove po cijeloj stazi na što je ekipa totalno poizdila. Onda su još i 2 čeha odvozili revijalnu utrku s trikovima, totalni kejos. Nažalost, baš tu Mislavovu vožnju nisam snimio jer sam mijenjao baterije, demit! No Red Bull ziher ima snimku, pa će nekako to već doći do opće populacije.

Na kraju nam je Mislav završio u finalu pa smo se Spin i ja zbuksali uz stazu pored video-walla i ispratili završnu šestoricu. Mislav je fenomenalno odvozio utrku, ali mu je nakon wallridea noga pala s pedale što se kasnije ispostavilo kao ključan detalj koji mu je oduzeo dragocjenih pola sekunde koje su ga dijelile od 3. mjesta. A kaj buš?

I tako je utrka završila, još smo pričekali proglašenje pobjednika (nagrade je podijelila gorenavedena princeza, mnogo zgodna devojka, a i ta kraljevska spika joj super stoji, sve mi je došlo da je otmem i zatvorim u neku kulu i da ju čuva zmaj sa sedam glava dok ja vršim paganske obrede… sorry, opet sam malo zabrijo) i onda smo obavili zadnje dogovore prije odlaska u hotel. Naime, Red Bull je pripremio žurku za vozače i ekipu koja je radila na utrci (ali ne i za redare! Ccccc, to sam jedino zamjerio, ali kaj buš) na koju sam se ja, koristeći svoj preubrzani mozak, prirodno urođeni šarm i nasmijavajuću elokventnost, da se književno izrazim, uvalio. Moje ime su dodali na popis (Moram da vidim žurku, da ću i to da napomenem u izveštaju) i to je bilo to.

Mislav, Spin i ja smo krenuli prema hotelu. Usput je Mislav još izvodio neke trikiće po Kalemegdanu koje sam snimio, ja sam si na štandu kupio prejebenu kapu za 100 dinara (9 i po kuna), pa su Spin i Mislav krenuli malo brže biciklima prema hotelu a ja za njima. Uslijedilo je ganjane po ulici Knez Miloša, trčao sam parkour style, preskakao koševe za smeće i žardinjere i štandove za sladoled i jurio kroz ekipu, opet me pralo, vjetar mi je bio na licu a mišići su se napinjali a opet, sve je imalo takav lagan osjećaj… Izdržao sam par stotina metara a onda mi je malo ponestalo sape i ova dvojica su projurili dalje.

Rekli su mi u kojoj su sobi, pa sam otišao do njih da se otuširam i presvučem i pripremim za žurku. U liftu sam naišao na jednu od Red Bull cura, pa mi je ona objasnila gdje je 310. Dolazim ja do sobe, kucam.

”Ko je?”

Ako kažem Mario, neće skužit. Uzdah. ”Stoki.”

”Upadaj!”

Ja ulazim, Mislav u uskim boksericama boje trešnje u hodniku, vrata od kupaone otvorena, Spin se tušira, go ko od majke rođen. Sad, znam popriličan broj cura koje bi se zacrvenjele i zahihotale da su bile da mojem mjestu, ali ih znam i dobar broj kojima bi se okice zacaklile na prizoru takva dva mlada atletska muškarca u prostoriji punoj pare. Znam i par tipova kojima bi se okice zacaklile na taj prizor, kad smo već kod toga.

Onda se nakon Spina i Mislav otuširao egzibicionist-stajla. Ko pravi novinar sam odma izvadio fotić i uhvatio ”Best of”, a nakon toga sam napravio jedino razumno što sam mogao u tom trenutku – skinuo sam se i ja i otuširao, takođe uz otvorena vrata kupaone, cijelo vrijeme pričajući s ovim polugolim dinamičnim duom. Čudni običaji vladaju u toj njihovoj sobi, pomislih ja, ali kako se kaže, kad si u Rimu ponašaj se ko Rimljanin i prikucavaj ljude na križ, valjda.

Kad sam sa sebe sprao svu ljigu od tog dana koja se već počela formirati u manju naciju sa svojim zakonima i počela graditi prve piramide na mojoj koži, malo sam napokon sjeo i odmorio. Spin i ja smo slušali Mislava kako žlabra sa starcima i curom, nemalo ga pritom zajebavajući, i onda smo dobili poziv s recepcije: Red Bull devojke čekaju na nas da nas odvedu van.

Skočio sam nabrzaka u WC i konzumirao zadnju trećinu svojeg ‘putovanja’ koje je upravo počinjalo.

Spustili smo se na recepciju, u liftu opet naišao na onu istu curu, ful sređenu, malo mi je knedla zapela u grlu jer sam pretpostavljao što nas čeka dolje… a kad smo se spustili, nisam znao što da kažem. Tokom dana je moj reptilski dio mozga pregledao sve Red Bull cure koje su radile na utrci, ne mogu si pomoći ali barem priznajem, ali sad su nas sve čekale sređene. Majko mila.

Ja se ovim putem ispričavam Željki, Ivani, Jeleni, Maji, Mariji i svim ostalim curama s kojima smo tu večer izašli van kojima sam zaboravio ili krivo zapamtio imena, ali prva misao koja mi je proletila kroz mozak kad sam ih vidio bila je otprilike:

”Bože isuse kriste, pogledaj ovo! Isuse koji dekolte! Isuke koji strukovi! Isuse koje guze i noge! Isuse, pa one su sve u nečem uskom i kratkom, mater ti j***m da ti j***m, zašto mi to Bože radiš, ZAŠTOOO!!!”

Glava mi je htjela eksplodirati, ali sam se nakon par sekundi vratio u svoju ciničnu 26-ma-tko-će-mene-uopće-od-njih-i-pogledati-uz-sve-ove-nabrijane-mladiće-s-utrke-godišnjak fazu, moralno se išamarao i smirio i bilo mi je bolje.

Skupili su se i vozači, pa izađosmo van. Hodali smo niz ulicu Knez Miloša, ja sam fotkao povorku koja je sad brojila nekih 30ak ljudi, Spin i Mislav su me upoznali sa ekipom, i malo pomalo stigosmo mi blizu Andergraunda – kluba pred kojim sam si noć prije umalo slomio nogu. Nosili smo cure niz raskopanu ulicu (eto, a kad ih ja pitam zašto ne kupuju tenisice umjesto natikača s petom ne kuže kaj im govorim), pa sam onda ponesen kemikalijama odnio Spina i po stepenicama u klub.

I onda je krenulo.

Sjeli smo se za šank, stari rutinski manevar. Na videozidu su se vrtjeli Red Bull filmići na koje sam bacao pogled, ali me morilo ono vječno pitanje:

”Željka, ono, jel cuga besplatna za ekipu s utrke ili se plaća?”

I onda nam je konobar odgovorio ”Besplatna vam je do jedan.” Ajoj.

Pivo. Pivo. Votka. Pivo. Absint. Pivo. Jeger. Pivo. Tekila. Pivo. Jeger. 2 Sex On The Beach (ne za mene) pa još jednom pivo i jeger, sasvim neloš rezultat, a imam osjećaj da se uopće nisam napio. Pričao sam sa vozačima, upoznao se malo sa curama, popričali smo o svemu i svačemu, mlađa generacija se malo ponapijala pa su se dečki, što namjerno što nenamjerno, uvaljivali ribama dok sam ja nabacio staru pijem-da-preživim-i-ništa-me-ne-zanima-samo-sve-zapisujem-i-pamtim-tolko-sam-kul-novinar rutinu.

Većina cura se pokupila oko pola 2, što me pomalo oneraspoložilo jer su bile super društvo s kojim smo pričali i o nekim ekšuali ozbiljnim problemima koji more mlade u Srbiji i Hrvatskoj i svi smo brijali anti-hejt i bilo je dobro zezanje (priznajem, uživao sam i u pogledu, ali shvatite da sam tog dana vidio Spina golog pa mi je itekako bila potrebna kompenzacija za moje napaćene oči), no s druge strane sam shvaćao da su cure na nogama već vjerojatno zadnja 3 dana i da su ih najebali s poslom i da svaka od njih ima i svoj život i probleme i da im se možda ne da provesti ostatak noći s hrpom debila koji se na biciklima bacakaju po nekakvim preprekama i lome ruke i noge i štatigajaznam i sad svi loču i gledaju im u dekolteje i kužite što mislim. Oprostio sam se od Redbullki i par srpskih vozača, ubrzo nakon toga su me napustili i Mislav i Spin koji su ujutro morali ići na bus.

Ja sam se prešaltao na međunarodne odnose, pa sam popričao i s Liviuom iz Rumunjske i malo se zezao sa Česima (djeca, ali su slatki, baš 3 prototipa ”mladih bajkera”) da bi se upoznao i sa Jelenom (redbullkom iz lifta) i Biljanom i Nemanjom s kojima sam nakon ”Andergraunda” završio na splavima.

Upali smo negdje gdje se puštala elektronika, komercijalne naravi ali neloša, i još sam pio, i bacio neku spikicu, i da budem iskren mislim da sam možda imao priliku da pokušam zavoditi Jelenu ali, znate vi mene i moje čudne brije, ja sam radije njoj sat vremena pričao o drogama koje te unaprijeđuju kao osobu i onima koje te ne unaprijeđuju i kako je sve u životu relativno i stoga upravo neki put ne napravimo ono što bi trebali i kako će ona još od svoje 22 do moje 26 godine puuuuuno sranja proživjeti koje će ju jednog dana pretvoriti u osobu kakva će biti do sljedećeg sranja koje će ju promijeniti, i da budem iskren također mislim da sam uspio prilično zasrati potencijalno lijepu situaciju, ali takav sam, jednostavno me sve nekako opralo na razmišljanje o tome kako je život svih nas različit i kako nas mijenja neovisno o našim željama a nekako malo manje na isprazne upucavačke fraze ne bih li joj uvalio jezik, da se prostački izrazim. Nisam ju mogao gledati samo kao super komada, gledao sam nju i oko sebe i u svim tim pijanim, nabomboniranim, rasplesanim tipovima i trebama koji su me okruživali vidio kompletne osobe, poput mene, koji toliko toga imaju u svojim glavama, pokušavali to oni ignorirati ili ne, da je bilo kakav pokušaj razgovora s ciljem upražnjavanja osnovnih reproduktivnih nagona, koliko god oni bili lijepi i ugodni, jednostavno ispario u beogradski zrak.

Ja sam htio da mi svi odemo gore na most i gledamo u Sunce i pokušamo pojmiti kolika je to svemirska energija koju smo mi sveli na nešto protiv čega se mažemo kremicama, i odvojiti se od svoje svijesti i lebdjeti kroz eter Vasione i Kozmosa i nakon toga se vratimo na Sol 3 i napokon, po prvi put u životu, svi mi osjetimo savršeni mir nakon što shvatimo koliko su svi naši problemi banalni u usporedbi s beskrajem koji nas okružuje… Ali ipak smo samo plesali i pili i zajebavali se, što je vjerojatno druga najbolja stvar nakon izvantjelesnog iskustva.

Negdje oko 6 ujutro sunce nas je uhvatilo kako šećemo preko mosta prema kućama, Jelena je morala ujutro ići raditi, Nemanja i Biljana htjedoše na ćorku, pa sam ja njih otpratio, kao pravi gost. Nakon što smo se oprostili, čak sam jedno minutu dvije razmišljao kako bi bilo da se sad zajurim za njom i izvedem neku šemu koja će je pomesti s nogu, no odlučio sam da bi to sigurno ispalo katastrofalno loše jer ne mogu protiv samog sebe u onakvom ‘uzvišenom’ stanju, pa sam se odlučio za mudriju varijantu te stao na hiosk da kupim pivo i cigarete.

Tip koji je radio na kiosku zvao se Jovan Eugen, bio je po vlastitim rečima skinhed i četnik, mrzio je Cigane i Kineze a pomalo i Hrvate a imao je prije nekog vremena curu iz Splita i volio je slušati Pink Floyd i Led Zepellin. Ja sam mu tokom razgovora rekao da sam ja Hrvat, da sam se u Zagrebu već par puta tukao sa skinheadima, kako ne treba mrziti nikoga i kako i ja volim Pink Floyd i Led Zepellin jer je to muzika koja širi svijest. Proveo sam skoro sat vremena pričajući s njim na kiosku dok su Beograđani išli svojim putem i usput kupovali novine, cigarete, sokove, pive, grickalice, karte za tramvaje, mladi, stari, jedna sisata cura, 5 partijanera koji su se očigledno gužvali od bonkasa, šiptari (bez ikakvog uvredljivog značenja), murjak i mlada murjakinja, neki niski tip koji je tako držao cijelo vrijeme ruke da mu mišići budu napeti ne bi li izgledao veći i opakiji, nekoliko uličara i socka-tipova… Svi mi smo se našli na tom mjestu u tom vremenskom razdoblju, i samo sam ih promatrao i pričao s kim sam mogao i razmišljao tko su oni, a tko sam ja, i čemu sve ovo, i kako bi meni bilo u njegovoj ili njenoj koži a njima u mojoj, i bio sam sretan što sam mlad i što mogu biti u Beogradu ovakav, lud a opet nikad smireniji, sretan i spreman na sve.

Probao sam pričekati Jovana da završi smenu i odemo popiti pivo u neki socijalni bircuz gdje on obično ide koji na džuboksu ima Pink Floyde i Led Cepelin ali se to previše oduljilo, gledao sam kako mu se čeoni režanj napinje od računanja obračuna i shvatio da ću stajati pred tim kioskom još sat vremena a ima drugih stvari po gradu.

Šetao sam dalje s pivom, a u parku me neki čiča fehtao cigaretu. Dao sam mu dvije, a on je oma izvukao pribor za laštenje cipela i rekao da bacim nogu gore. Sad, moram napomenuti da sam nosio crvene Vans tenisice u poluraspadnutom stanju prekrivene slojevima ljige, i da nije bilo jebene šanse da on išta ovdje ulašti, ali je svejedno lupkao četkom po tenama i pričao mi kako je i on nekad bio u Zagrebu i čistio cipele pored Crvenog Križa na Glavnom kolodvoru. Čiča od 50-60 godina, i ja. Beograd, sunce taman izašlo, vodimo razgovor, a naši svjetovi su vjerojatno udaljeni svjetlosnim godinama jedan od drugog, i ipak sve funkcionira. Bilo mi je žao što nitko nije mogao slikati tu scenu sa strane, ali jebiga, ostat će mi zauvijek urezana u pamćenje. Nisam mu imao više ničim platit (ostavio sam zadnje dinare na pivo) pa sam mu dao kutiju cigara i upaljač zauzvrat. Sebi sam uzeo dvije, pozdravio ga i krenuo dalje, prema hotelu, opet malo odmoriti mozak koji je to zaslužio.

Na putu sam neku curu na kiosku morao užicati kutiju šibica jer sam se sjetio da nemam s čim zapalit pljugu. Došao sam do hotela oko 8, i opet naručio buđenje u podne. Malo sam im vjerojatno čudno izgledao, ali bogme su i oni meni. Tražio sam ih WC papira kojeg već 2 dana u sobi nisam imao i olovku umjesto one koju sam izgubio kako bih mogao zapisati zadnjih par notica o toj večeri.

Popeo sam se u sobu, glave pune događaja i iskustava od zadnjih par dana. Shvatio sam da sam izgubio i rizle pa sam zadnji pe popušio tako da sam komadiće gumaste tvari koja donosi sreću ugurao u cigaretu i otkinuo filter. Nakon toga sam popio svoje vitamine, obavio prljavu rabotu u WC-u i ladno ga zaštopao, lego u krevet uz škripu vlakova, pokrio glavu peškirom i oduzeo svoju svijest od ove dimenzije.
Dan nakon utrke iliti život poslije života

Podne, telefon, nedjelja, valja krenuti kući. No, ne tako brzo. Spremio sam stvari i ostavio ih na recepciji, i otišao na zadnju šetnju. Ponovo do hotela Balkan da vidim jel ima koja poznata faca, ali svi su se već odjavili i otišli. Zatim do one dobre pečenjare, ali je bila zatvorena. Pa po kneza Miloša opet do Kalemegdana, gdje su radnici rastavljali i odnosili elemente. Obitelji s djeco, sunce sija, povratak u normalan nedjeljni život i nigdje skoro niti traga svemu onom što je obilježilo taj predivan vikend u Beogradu. Polagano sam prošetao još kroz centar grada, pofotkao još par slatkih detalja, vratio se u hotel po stvari pa na kolodvor.

Sve sam savršeno istempirao i složio. Doslovno sam potrošio zadnje dinare na sokić od jabuke, kutiju Belog Marlbora, upaljač, nastavak stripa ”Akira”, 2 kutije Crvenkinih Jaffa keksa (najbolji srpski proizvod ikad, followed closely by kajmak) i PC Chip koji košta jeftinije nego kod nas.

Utrpao sam stvari u prazan kupe, gdje mi se uskoro pridružila neka teta. Opet 2-sekundne lagane fantazije i izađoh na zadnju cigaretu u Beogradu. Stao sam se pred kolodvor, tamo gdje sam stao kad sam prvi put izašao s kolodvora, fotografirao panoramu da me uvijek podsjeća, zapalio cigaretu, popušio je, kondukter je zafućkao, i ja uđoh.

Htio sam potrošiti zadnje Evre u restoran-vagonu da popijem pivo dok odlazim iz Beograda, no nažalost nije ga bilo. Restorana, ne piva. Mislim, ni pive nije bilo kad nije bilo restorana.

Dok smo se približavali mostu koji me je odveo iz starog u novi Beograd, preko Save, snimio sam zadnje kadrove filmića i onda mi je umrla baterija.

Sve se savršeno poklopilo da označi kraj jedne bajke u kojoj su se mladi vitezovi na svojim vjernim konjima borili na turniru za čast ruke Kalemegdanske princeze, a došla je i jedna dvorska luda koja je sve to zabilježila u svoj mozak kako bi par dana kasnije mogla skinuti tu svoju masku i pretvarajući se u barda vama prenijeti sretan završetak nakon kojeg su, valjda, svi živjeli sretno i zadovoljno.

Mislim da sam reprezentativno predstavio Hrvate našoj braći, isto kao i Mislav i Spin, i da su nas zapamtili u dobrom svijetlu. Dobro, pošto neki od njih možda ovo i pročitaju, pitaj Boga što će sad misliti, ali to nije ni bitno. Razmišljanje je dobro, promjena također.

Bitno je da su putovanja, bez obzira prevaljujete li unutarnji ili stvaran prostor, važna jer pomoću njih imate priliku upoznati mnogo drugih ljudi i kultura, a kad upoznajete druge ljude i kulture pokušate malo proniknuti u ono što njih pokreće i gdje su njihovi korjeni, tada možete shvatiti i mnogo o samome sebi te malo, samo malo više odškrinete vrata svoje percepcije. Kad bi se svi na svijetu malo potrudili upoznati i shvatiti ljude oko sebe, tko zna? Možda ne bi bilo onih glupih stvari zvanih ratovi…

Jednog dana ću ja biti star, i dok će mi medicinska sestra gurati kateter u pak jedino što će me usrećivati bit će sjećanja na sve dobro i zabavno u mom životu, a Beograd, Vozi Bre, i svi ljudi koje sam tamo upoznao će definitivno ući u taj krug.

A usput sam nešto i zaradio i jebeno se proveo, pa sam time zadovoljio i one najniže porive ;)

Ćao, Beograde!

Ćao, Srbi koje upoznah!

Vidimo se prvom prilikom, ne bio ja idiot koji kvari maloljetne umove upućivanjem na širu sliku svijeta.

Ostajte mi mladi, zdravi i sretni.

Pis & kip on rajdin’

Komentari su zaključani.

cheap research papers write my essay write my paper best essay writing service uk