…and the circus leaves town

January 19, 2008 Comments Off
…and the circus leaves town

Perceptivniji među vama su vjerojatno primjetili kako su dani sve duži, Sunce sve bliže Zemlji a time i toplije, a i broj oskudno odjevenih dama u gradu već neko vrijeme proporcionalno raste što ih je vjerojatno dovelo do zaključka da je ljeto debelo u toku.

Oni mudriji među perceptivnijim su vjerojatno shvatili kako je grad iznimno nepopularno mjesto-za-biti-u tokom ovog godišnjeg doba, pa sada hlade jajašca i mozgiće na obali najljepšeg a-uskoro-više-neće-bit-ček-samo-da-stigne-DružbAdria-i-njeni-tankeri Jadranskog mora.

Oni pokvareniji među mudrijim percepcionistima koriste ovu priliku kako bi onim tupavijima utrljali jadransku sol u ranu pa ih zovu s mora i urlaju kako se tamo pije i zajebava i sve.

Oni najgluplji među vama su vjerojatno 2.7. počeli raditi i ne mogu iskoristiti blagodat zvanu godišnji odmor na koji, po zakonu o radu, prvih 6 mjeseci nemate pravo na isti.

Pogodite kojoj skupini pripada nečasni autor ovih redaka.

I, jeste pogodili?

Naravno.

Dame i gospodo, cirkus je napustio grad. Svi su na moru ili negdje drugdje, publika se odmara i čeka sljedeću sezonu.

Na poprištu su ostali samo oni koji postavljaju i rastavljaju šatore, čiste govna, znoje se i krvare kako bi izvođači mogli pokupiti svu slavu i kako bi se publika mogla dobro zabaviti.

I nakon mukotrpnog radnog dana, u pripremama za povratak cirkusa, i ti jadnici imaju pravo na blaženi san. Naki put ti snovi nisu blaženi već… oni loši.

Noćas sam sanjao jedan od “onih”.

Nalazio sam se negdje na moru, iako sam bio u svojoj zgradi. Znate već kako se u snovima često isprepliću lokacije i ljudi i stalno se pretaču iz jednog u drugo. Tako je bilo i ovdje. Bio sam na nekakvom tulumu gdje je Marija, moja cura, slavila useljavanje u lijepi novi stan. Na tulumu je bila masa ljudi, odmah ispod balkona njenog novog stana nalazio se bazen gdje smo se kupali, a u daljini se moglo vidjeti predivno plavo more. Cijelu scenu su jedino nagrđivalo sumorni sivkasti oblaci, ali se Sunce odnekud probijalo kroz njih i obasjavalo taj skup.

Sjećam se da je na tulumu bilo još mnogo meni poznatih ljudi, što prijatelja, što poznanika. Ljudi su se zabavljali, pili, jeli kanapee… no ja se nisam s nikim družio. Ovo je bilo prvi put da sam ekšuali bio deprimiran u jebenom snu. Stajao sam naslonjen na ogradu, gledao sve te ljude ispod kako se zabavljaju ali moje srce nije bilo tamo. Sjećam se da sam gledao ocean i nebo, da sam zatim pogledao ekipu koja se zabavlja kod bazena i shvatio kako ne pripadam među njih.

Nešto kasnije tulum je počeo završavati. Iako su neki još uvijek tulumarili, popriličan broj ljudi se rasporedio po mnogim sobama Marijinog stana i otišlo spavati. Mene je također uhvatio umor, pa sam krenuo naći i sebi neki plejs da malo zaspem.

U jednoj od soba naišao sam na Mariju kako spava u krevetu. Pored nje je taman bilo mjesta za mene, pa sam joj se uvukao u krevet. Bila je otkrivena, i ja sam se privio uz nju, naslonivši se na njenu malu guzu. Prislonio sam lice na njeno rame kako bih osjetio njen miris, i to ju je probudilo.

Okrenula se prema meni, usput me odgurnuvši ramenom, i uvrijeđeno mi rekla ”Molim te, nemoj to raditi…”

Kroz glavu mi je prostrujila misao ”Što to radiš, pa vi više niste zajedno, zar se ne sjećaš? Prekinuo si s njom, idiote.” Ustao sam iz kreveta i izišao iz sobe. Hodao sam po stanu dok nisam došao do vrata koja su vodila na krov zgrade. Kad sam otvorio vrata i stao na terasu, više nisam bio na svojoj zgradi već na vrhu zamka. Ograda se pretvorila u kamene blokove, i kad sam pogledao preko i dolje vidio sam ocean kako se razbija o ogromne stijene u podnožju tvrđave. Popeo sam se na ogradu, stajao tamo par trenutaka dok sam uživao u vjetru koji je donosio miris soli i zvuku valova koji su se razbijali o stijene. Raširio sam ruke i pustio da me vjetar, malo po malo, zanjiše prema provaliji. U snu sam razmišljao kako u snovima uvijek mogu letjeti, i kako je ovo dobra prilika da vidim sanjam li ili ne. Taman kad su moja stopala prestala dodirivati kamen…

… probudio sam se. Zvonila mi je budilica, vani je već sijalo sunce. Trebalo je krenuti na posao.

Ustao sam iz kreveta i pogledao oko sebe. Bio sam u “svojoj” sobi, koja je zapravo dnevna soba a noću se pretvara u prostoriju u kojoj moja stara razvuče jednu fotelju na jednom kraju sobe a ja drugu fotelju na drugom kraju sobe i tako spavam. Ustao sam i otišao u kupaonu. Bilo je već 10 do 9, i morao sam požuriti da stignem na posao.

Dok sam se umivao, razmislio sam malo i o svojem novom poslu. Vjerovali ili ne, ali uspio sam naći tvrtku koja se bavi nečim što me zanima – prodajom role playing igara, raznih igara s kartama tipa Magic i Lord of the rings, prodajom raznih funky figurica i maketa i igrica za Playstation i PC i svakakvim zakon stvarima. Posao iz snova. Ali naravno da i ovdje postoji detalj koji mi bitno kvari doživljaj. Plaća mi je samo 2500 kuna što, ne moram niti spominjati, nije dovoljno novaca za sve što želim, a naziv mojeg radnog mjesta je ”pomoćnik u dućanu”. Razmislio sam o svojoj diplomi iz engleskog jezika koju sam dobio od sveučilišta u Cambridgeu a uz koju nikad nisam dobio posao kao prevoditelj, o svojem članstvu u Mensi koje mi služi samo da me podsjeti da pamet na ovom svijetu nije važna, o svojem zvanju koje sam dobio u Algebri a kojim se nikad nisam bavio, o svom svojem iskustvu, o svoj edukaciji koju sam tokom godina primio, o svim mojim sposobnostima i radnim navikama i opet se, kao i svako jutro, sjetio kako je ovo još jedan posao na kojem se ne osjećam niti ispunjeno niti zadovoljno, niti sam dovoljno cijenjen niti odgovarajuće plaćen. Ali moram zarađivati, pa sam uzeo što se nudilo. Dobro došli u svijet kapitalizma.

Počeo sam tamo raditi prije mjesec dana. Dotad sam radio na građevini sa svojim starim, i on nije dobro prihvatio moju odluku da idem raditi za nekog drugog. Vjerojatno sam mu uništio i zadnji san koji je imao, jer sam ja bio zadnji od njegove strane obitelji s kojim je imao neke planove. Brat i sestra su mu prije mnogo godina otišli živjeti u Kanadu i s njima nije u nekim odnosima. Štoviše, mom stricu je dužan 40000 eura za stan u kojem trenutno žive moj stari i baka a koje on, naravno, nema. Od moje mame se rastao kad sam ja imao 2 godine, nakon što ga je ona prevarila s nekim tipom. Ovaj mali detalj mi je priopćio tek kad sam ja imao 16 godina. Nikad nisam želio saznati detalje.

Morao sam mu lagati o svom novom poslu kako bi i meni i njemu bilo ”lakše”; rekao sam mu da radim 5 sati dnevno za 3200 kuna dok je istina da radim 8 sati dnevno za manje novaca. Što je još uvijek više nego kad sam radio s njim. Sad mu u očima vidim razočaranje dok pričam s njim. On je oduvijek htio da nas dvojica radimo zajedno, da dovršimo kuću u Bregani koju je počeo graditi prije 12 godina, da tamo zajedno živimo, da se družimo i budemo pravi otac i sin. Kako sam ja većinu svojeg vremena provodio s didama i bakama i svojim prijateljima na ulici nikad nisam razvio taj osjećaj pripadnosti obitelji, taj osjećaj povezanosti koji bi trebao imati svaki sin (ili kćer) prema svojoj majci i ocu. Oni su meni uvijek bili dvoje odraslih koji su me napravili, koji nisu živjeli zajedno, s kojima sam jedno kratko vrijeme išao na more i ručkove i izlete dok se nisu definitivno razdvojili jedan od drugog, dvoje ljudi koje sam ja zvao mama i tata ali prema kojima sam puno više vremena osjećao sažaljenje i lagani prezir nego ljubav. Ako ništa drugo, smatrao sam ih ljudima koji su me donijeli na svijet i time postali temelj za sve moje patnje i probleme koji me zadnjih 25 godina muče. Nekad je i on, baš kao i vaši roditelji, zapamtite to, bio mlad i pun snova. I onda ga je život počeo lomiti. I lomio ga je do dana današnjeg, i moj stari sad meni nije uzor, što bi svaki otac trebao biti svojem sinu, već bijedna ljuska od čovjeka koji živi da radi i radi da živi. I na to se sveo njegov život.

A sad on i ja nemamo ni to. Njegova mama, moja baka, slično me gleda kad me vidi. Ona me isto, bar djelomično, smatra nekakvim izdajnikom zato što ne želim raditi sa starim. Sa starom uopće nemam nikakav odnos. Razmjenimo 16 rečenica tjedno, uopće me ne zanima čim se bavi u životu a ona mene ostavlja na miru da radim što hoću. Ona isto radi da živi i živi da radi. Bolje rečeno životari. Jedno vrijeme je imala nekakvog tipa koji je bio malo stariji od mene, ali niti o tome nisam htio više znati. Tako mi je bilo lakše. Njena mama, moja druga baka, me isto baš ne voli. To jest, ja sam joj najmanje omiljen od sve unučadi. Stalno me pita kad ću završit faks, drži mi prodike protiv mojeg starog i njegove obitelji, sto puta smo se svađali, jednom su me 2 sekunde i ono malo zdravog razuma što posjedujem dijelile od zatvora jer sam ju u navali bijesa htio baciti s balkona.

Otključavajući vrata, sjetio sam se i svojeg fakulteta. U 9. mjesecu moram dati 2 ispita, matematiku i statistiku, ili upisati još godinu dana jebene ekonomije. I to po mogućnosti dok radim. Sjetio sam se i radnika kojem je moj stari dužan lovu i koji mene zove na mobitel i prijeti mi i koji je dolazio kod mene doma i zvonio na vrata i plašio mi baku. ”Ja sam poremećen još od rata, nemoj se samnom zajebavat, doći ću ti sa sjekirom” urlao mi je na mobitel. ”Dođi, ja tebe čekam s jebenim nožem, samo dođi, pederu, jebe mi se i za tebe i za pare i za mog starog i za samog sebe, ajmo se poklati i nek sve ide u tri pičke materine!!!” urlao sam ja njemu.

Dok sam zaključavao vrata svog stana, shvatio sam da mi je pun kurac moje obitelji, faksa, doma, Zagreba, Hrvatske, planete Zemlje i ovog života.

Dok sam se vozio na posao, razmišljao sam kako bi super bilo da sam smrtonosno bolestan. Da ću, recimo, umrijeti od nekakavog, recimo, raka koštane srži ili nekakve slične pizdarije, po mogućnosti neke koja ne bi previše boljela. Tad bih imao pravo raditi što hoću i umro bih mlad. To su, ako ne znate, dvije dobre stvari. Ne bih morao trpiti sva ta sranja u glavi, konstantne unutarnje dileme i razmišljanja kako je moj cijeli život mogao biti drugačiji. Kako su moji roditelji mogli ne rastati se, ili da su bar nastavili sa životom i osnovali neke druge obitelji koje bi ih usrećivale, da ih je sreća više služila, da sam bar upisao novinarstvo a ne ekonomiju, da sam bar sa 18 otišao odraditi tu glupu vojsku pa da mi sad ne visi kao Demoklov mač nad glavom, kako sam trebao putovati po svijetu, živjeti kod rodbine u Kanadi koju godinu, pa se onda vratiti i odlučiti što ću sa sobom… kako se tisuću malih događaja u mojem životu moglo drugačije odigrati i kako bi sve to postepeno osiguralo nekakav hepi end.

Nažalost, nije. I mrzim ovu verziju života, ovu jadnu i glupu verziju i svoj mozak koji stalno razmišlja o onoj sretnijoj verziji. I mrzim ovakvog sebe, mrzim se iz najdubljih provalija svoje duše, mrzim se i sve oko sebe i svi su mi krivi za sve… a najviše ja.

A kad mrzite samog sebe ne možete voljeti nekog drugog. Zapravo možete, ali ste nesposobni to pokazati, i ta ljubav je toliko duboko zakopana ispod tog čemera i jada da je praktički i nema. A ja sam, nažalost, skroz godine postao takva osoba.

Marija i ja smo prekinuli prije negdje mjesec dana. Zapravo ne bih to niti nazvao prekidom. Otjerao sam je od sebe. Rekao sam joj “Bit će ti bolje bez mene ovakvog”. Dobro, nisam joj rekao baš tu rečenicu, ali kroz nekoliko sati razgovora koje smo vodili zadnjih mjesec dana to je bila poruka koju sam joj pokušao prenijeti. I shvatila je. Neki dan me pitala kako sam, ja sam joj rekao kako sam, a ona mi je odgovorila ”Zadnja dva tjedna nisam razmišljala toliko o tebi, i sad vidim koliko mi je to teško slušati”. Znači, postojao je neki smisao u svemu tome.

Ona je sada negdje u Amsterdamu. Vjerojatno jede i pije drogu i alkohol, divlja sa svojim frendicama s kojima je tamo otišla, upucava joj se svaki drugi tip na kojeg naiđe. Bar to tako izgleda u mojoj mašti. A to me istovremeno boli… i drago mi je. Jer to je, na kraju krajeva, ono što sam htio. Htio sam je osloboditi od lanca koji sam ja, ja nikakav, ja bijesan na cijeli svijet, ja kojem žuč svaki dan izbija kroz stisnute zube, ja koji želi pobiti sve na svijetu, a sebe prvog, htio sam je otjerati od svega toga kako bi našla kakvu-takvu sreću u životu, jer joj ja ovakav više štetim nego koristim. A proveli smo zajedno više od 3 godine, više nego što sam proveo sa svim svojim curama zajedno dosad. I bolje sam se zabavio nego sa svima dosad, i osjećao sam prema njoj više nego prema svim djevojkama u svojem životu.

Bilo je lijepo dok je trajalo. A završilo je, kao i uvijek, zbog mene. Zbog jedne kukavice koji se pravi da je muško, zbog jednog malog i nesigurnog djeteta koje se voli praviti da je odraslo i jako. Zbog tipa koji je imao više principa i moralne snage sa 16 nego sa 25.

Osjećam se da je moj život, metaforički, moj bicikl. Imam čvrstu ramu, mogu izdržati užasne udarce. Imam dobru vilicu, prilagodljiv sam i znam se snalaziti u “kvrgavim” situacijama. Jaki kotači i debele, široke gume me štite od svega što život baca na mene.

Ali imam samo jednu kočnicu. Koja slabo radi. I stoga, kad krenem nizbrdo, teško se zaustavljam. Često razmišljam kako se nikad neću niti zaustaviti. Jurit ću prema dnu, sve brže i brže, dok više ne bude staze. I iako će put prema dolje biti užasno brz i intenzivan i izmamit će mi smiješak na usta, pred kraj će se račvati na 2 mala singletracka: jedan koji će voditi prema rubu litice, a drugi prema rupi punoj živog blata. A ja se neću moći zaustaviti.

Što znači metaforički rub litice a što rupa puna živog blata u stvarnom životu, pokušajte shvatiti sami.

Nikad si nemojte dopustiti ovakav spust.

Peace & keep on ridin’

P.S.
Uživajte u ljetu. Možda vam je zadnje.

Zima dolazi.

Komentari su zaključani.

cheap research papers write my essay write my paper best essay writing service uk