Apokalipsa prekjučer

January 19, 2008 Comments Off
Apokalipsa prekjučer

Evo, dame i gospodo, i to smo preživjeli. Bajker party o kojem se toliko pričalo, pregovaralo, prigovaralo, razmatralo, pljuvalo, hvalilo, i što ti ga ja znam sve ne, napokon se dogodio, održao i završio. 12.2. ostat će zabilježen kao datum kad su se legende Žac, Tin i Miloš i još par ljudi kojima ne znam imena ali to niti malo ne umanjuje njihov doprinos ovom tulumu svojski potrudili da nam pribave prostor, muziku i alkohol kako bi se svi mi mogli malo proveseliti.Kako među nama bajkerima ima i onih koji iz raznoraznih razloga nisu bili u mogućnosti doći na tulum, ovdje ću se potruditi opisati što riječju što slikom kako je bilo.

Naravno, znate da ću uspjet upropastit bar 80% tog opisa partya svojim usranim razmišljanjima, pa za one nestrpljive evo samog opisa partya nakon kojeg mogu pogledati slikice i otić na forum:

Bilo je jebeno. Točka.

A sad ona moja verzija.

Jučer mi je bila prva slobodna subota u zadnjih 7 mjeseci, izuzmem li onu prije mjesec-dva kad sam uspio isfurat neku zamjenu i zaletio se do Milana na koncert Beastie Boysa. Uglavnom, zadnjih 7 mjeseci radim svaku subotu što mi efektivno prepolovljuje vikende. Dobio sam novi job, i sada više subotom ne radim. Debelo sam iskoristio tu činjenicu pa sam se sa PimpFom oko 9 ujutro već uputio do Aleša u Sloveniju da pogledamo neke dijelove, na povratku u Hrvatsku otišao do fizioterapeuta da mi sredi upaljene mišiće u leđima, pa se zajurio do frenda Pire pa smo otišli u šoping u grad, unleashali se u Warehouseu gdje su imali neku rasporodaju, pa popili kavu, pa sam si kupio Ibuprofene jerbo su me leđa još bolila, pa se vratili kod Pire doma, pa sam skužio da su mi ključevi ostali do Pimpa, pa smo se on i ja ganjali po gradu kako bi mi ih donio, pa sam na putu prema doma naišao na bagru koja se spremala na party, pa doma, pa se tuširat, kenjat, jest, pit, popit Ibuprofen, popit Coaxil, obuć se, stavit ogrlicu, izać, a fak, fotić!, pa po fotić, pa jurit dolje do trga pa usput kupit kebap sa čilijem i ljutim umakom i lukom pa na trg, uf jebote.

Na trgu me dočekalo veselo društvance koja sam odmah oborio s nogu svojim ljutim zadahom (uvalili su mi 3 žvake i još se tužili da osjete iako ih pola ima začepljene sinuse) i eto oko 10-ke stigosmo mi pred ArtNet klub.

Pred klubom sam naišao na ona dva pedera Durandala i Zema, naša prepirka s foruma se nastavila, strasti su se uzburkale… što više reći nego da me murja privela jer sam Durandalu slomio ključnu kost a Zemu izbio par zuba dočim sam ja zaradio 17 šavova na glavi od razbijene boce.

Ovo što sam upravo napisao, naravno, nije istina. Nekoliko ljudi na forumu je zaista povjerovalo u onu našu fiktivnu prepirku kojom smo samo htjeli pokazati kako izgleda neodgovorno korištenje foruma i kršenje svih mogućih pravila koje smo vam tamo zadali iz jednostavnog razloga što smo htjeli da se zabrinete i uplašite i osjećate loše zbog toga. Povremeno i stariji članovi, moderatori i administratori puknu pa složimo ovakvo sranje. Eto, sad znate.

Na ulazu se već stvorila omanja gužva, Žac je bio očigledno zaposlen, bome se trudio da sve funkcionira i da se svi dobro zabavimo i zato mu skidam kapu! Big daddy’o! Iskoristit ću priliku za još jedan Big up! za Tina i Milosha, također, jerbo su se naradili ko konji unatoč sijasetu problema koji su u međuvremenu iskrsli.

Garderoba je već bila većinom puna – sve je smrdilo na dobar tulum. I eto ti ga na, siđosmo mi dolje u podrum, odma do šanka, daj red bull votke, ajmo, jendvatri i ole! Nakon prve runde počeo sam malo brijuckati po klubu, ful se oduševio kad sam naišao na Leona koji se IPAK nekako uspio dogegati na tulum. Legendo!

Sa štakama i svim! Bit će vam drago znati da bi čo’ek trebao kroz 2 tjedna napokon odbaciti štake i prohodati vlastitim konjskim snagama. Držim fige, buraz!

Još sam malo probazao da vidim koga ima, još se par puta vratio do šanka, naručio još cuge, legli su mi ti red bullići ali sam s vremenom shvatio da je to ipak pomalo pedersko piće pa sam prešao na pivu. U međuvremenu se atmosfera razradila: stigli su svi, neki ful uređeni, neki kežual, a neki u slatkim parovima…

Sve je bilo na mjestu, no postojao je samo jedan problem – još uvijek je previše ljudi bilo trijezno! No, to stanje se počelo mijenjati kako se ponoć počela približavati, na projektoru su se počeli vrtiti i filmići Red Bull BMX contesta i New World Disorder 5 i još hrpa stvari koje nikad nisam niti vidio pošto već godinama ne pratim scenu, votkice su počele malo po malo funkcionirati, uspio sam se ogrebati i za poneki pe pa me i to dodatno stimuliralo, a kako su se i lijekovi kojima sam se našopao počeli razgrađivati u kombinaciji s alkoholom – uskoro sam i ja poprimio blesav izraz lica.

Ful mi je bilo drago što se okupila i stara garda, Marko, Bepsy, Kaboom, dečki s kojima sam se družio kad sam ušao u ovaj predivni sport, to jest način života, dečki koji me podsjećaju na dane kad smo svoje bicikle vozili i uzbrdo, kad su 1.95 gume bile ”uuu, jebote, kak su široke”, kad je Shimanova STX-RC grupa još postojala, kad je banihop još uvijek bio trik a ne nešto što, ako ga ne znaš ciknit bar pola metra, te čini šupkom, dečki koji su me podsjetili na to kako sam bio mlad kad sam se počeo baviti bajkanjem. Dečki koje više ne viđam tako često, koji su u međuvremenu završili fakultete, našli poslove, dečki u godinama a ipak mladi. A ipak stari.

Znam da to nije popularno razmišljanje, ali prije točno osam dana sam shvatio da sam stara ruina. Nemojte me krivo shvatiti, 26 godina biološki nije puno. U super sam kondiciji, jak ko konj, mogu pojest i popit, ono kužiš, ne!? Jednostavno imam osjećaj, kad rezimiram svoj život i sve što mi se dogodilo u njemu, kako jednostavno postoji vrlo malo stvari koje me mogu iznenaditi, oduševiti, osupnuti ili uplašiti. Vidio sam svašta, radio svašta, napravio jako puno sranja i pogrešaka u životu i morao se naučiti nositi s njima, i to me s vremenom jednostavno promijenilo. Kako sam inače tip osobe koji lagano mijenja raspoloženja a, čini se, i principe, iako to ne želim – ipak sam se jaaaaaako promijenio od onih dana kad sam prvi put sjeo na brdski bicikl i počeo ga gledati kao (oh, kako zapravo prezirem taj izraz) ‘ekstremno vozilo’. Od dana kad sam gledao svoje prve MTB filmove, pročitao svoje prve MBUK časopise, kada sam prvi put shvatio genij skriven iza preslatkih crteža stripa ‘Mint Sauce’, otkad sam ostajao fasciniran novim tehnologijama, mjenjačima, materijalima, konstrukcijama okvira i dijelova, dizajnima, bojama, svim što je imalo veze s biciklizmom. Kada sam zamijenio svoju rigid vilicu na svombajsu sa Rock Shox Indy C-om s punih 63mm hoda, pa kad sam sastavio svoj prvi ekstremni Univega hardtail s RST 461 double crown vilicom sa 100mm hoda, još tamo prije 5 godina, pa dana kad su mi ukrali taj bicikl, pa tako sve do dana današnjeg…

Točan trenutak kad sam shvatio da sam takva stara ruina bila je subotu, tjedan prije biker partya. Našao sam se u Gapu, gdje je tu večer bio ”Lezbo show”. Otišao sam van sa 4 prijateljice vrlo ugodne vanjštine i provokativnog ponašanja. Klub je bio pun drugih curica u minjacima, dekolteima, uskim pizdarijama i sa 100 modnih MTV r’n’b detalja. Dvije ribe koje su bile zvijezde večeri su gole plesale na šanku, na stejđu, ljubile se i lizale, zajedno oblizivale šlag s ogromnog ružičastog vibratora, cure iz publike su ze također ljubile svuda oko mene. A ja? Ja praktički ništa. Dok se 130 tipova naguravalo ne bi li bili što bliže stejđu kako bi uhvatili dobar pogled na prepone izvođačica, ja sam stajao tamo negdje u 17 redu. Jednostavno nisam bio nimalo fasciniran. Tada sam se prvi put zapitao ”OK. Dobro. Koji kurac!?”

Drugi put kad sam se definitivno osjetio starim bilo je na biker partyu. Nemojte me krivo shvatiti, bilo mi je super. Popio sam masu cuge ne bi lih se obeznanio, no nakon 4 redbull votke, 5 pivi i 2 ona nekakva drop dead koktela bio sam na nogama bez većih problema. Jednostavno sam ćilao, gledao filmiće i smješkajući se išao od čovjeka do čovjeka, pucao fotke, činio uslugu društvu. Uživao sam gledajući kako se mlade snage zabavljaju.

Iz te neke lagane sjete prenuo me ženski glasić.

”E, Stoki?”

Okrenem se, ono, Petra, sunce moje malo, vidi frizuricu, joooj, čestitke roditeljima. Sister po bajku.

”Reci, buraz?”

Nervozan pogled joj vrluda okolo. Nenamjerna ali značajna stanka od 2 sekunde prije rečenice koju je moj ninđa-um registrirao daje mi prve naznake kamo ovo ide.

”Aaaa, jel te ja mogu nešto pitati?”

”Samo daj.”

Prstići se isprepliću, pogled opet zuju lijevo desno. Već sam 87% siguran, a pričamo nepunih 6 sekundi, uračunam li i stanke. Damn I’m good.

” Aaa, ovaj… mm.. aa, jesi, ovaj… (vjerujte, skratio sam ovaj dio) .. a jesi ti solo?”

Iako sam na ovo računao, logična reakcija mišića mojih ustiju i grla bila je da naprave ”Šta!?”

”Ma ne pitam ja, nego, ovaj, jedna moja frendica (lijevim okom i uhom ju slušam i pratim kako joj se miču usnice da bi to spojio u jednu sliku dok desna strana lica i lijeva strana mozga obraćaju pažnju na društvo djevojaka, činjenično zgodnih, sumnjive dobne skupine, par metara dalje, s kojima je do maloprije stajala pa pretpostavljam da su one njene) te kao tu nešto gledala pa sam ja htjela, ovaj, vidit jer si ti solo? Ono, jel imaš curu?”

Eeee, Petra, dijete drago, a šta da ja tebi sad odgovorim?

Vidite, često sam tokom svojeg života htio imati sposobnost telepatije. Kad bih mogao nekom u, recimo, tri sekunde mentalnog kontakta uputiti ono što mi tada prođe kroz glavu, tada bi ljudi vjerojatno mogli shvatiti zašto ja nekad zvućim užasno glupo i neelokventno. Ili bi oboljeli od demencije u sekundi i umrli u trku dok bi vrišteći pokušavali pobjeći što dalje od mene. Ono što sam otprilike htio odgovoriti Petri zvučalo bi ovako:

Gle, buraz, da, solo sam, da iskoristim tehnički termin koji označava neimanje djevojke s kojom se nalazim svaki dan, držim za ruke, kojoj kupujem ruže za valentinovo, koju vodim na večere, s kojom se redovno ljubim i ševim, s kojom se neredovito svađam pa onda opet ševim, s kojom idem van po klubovima na koncerte, s kojom ostajem doma gledati filmove, kojoj masiram stopala i koju slušam kad dođe istresirana s posla i govorim joj da će sve biti OK, s čijim sam se najboljim frendicama upoznao i onda skužio da su zakon, koju vole i moji ostali frendovi i govore mi kako je ona zakon i kako smo zajedno fenomenalni, s kojom putujem po svijetu i razmišljam kako bi s njom iznajmio stan i kako bih se volio svako jutro buditi pored nje i osjetiti njen miris, kojoj želim kuhati i pričati viceve i slušati ju kako se smije i kojoj želim uljepšati život kako bi i moj život bio ljepši i imao smisla, koja me zajebava što se previše vozim na biciklu kad bi mogao s njom otići do/kod xyz, ako na to misliš, onda da, solo sam, neimanje takve veze u ovom trenutku moja je stvarnost i zbilja.
Ali iskreno rečeno, pošto sam imao jednu takvu i uspio zasrat, nekako je u meni umro onaj dio koji je smatrao da je prava ljubav neuništiva, da romantika ipak nije još samo jedna izmišljena riječ kojom ljudi opisuju ono najbolje iz veze kako bi ignorirali probleme u njoj, koji je unatoč svemu mislio da možda ipak za sve nas postoji savršen partner na ovom planetu, bio on istog ili suprotnog spola ili rase, ko zna kakvih nas sve ima, e vidiš, baš taj dio sada leži negdje… neću reći mrtav, ali živ zakopan ispod tereta crne zemlje spoznaje, osviještenja i krivnje. Taj dio mene je pa-pa. Shvatio sam da je taj dio mog života na zalasku, situacija me natjerala da se uozbiljim ili se ubijem i ja sam odabrao ono prvo, i nažalost više nisam onaj happy-go-lucky zajebant koji sam nekad bio, sad je to nekeko zamijenjeno osobom koja je utjelovljenje tektonske ploče: neuništiv, vječan, postojan, oličenje hard-corea, ali kad se pomakne, katatrofe se događaju, ljudi stradavaju, stanovi budu uništavani, grane na drveću iščupane i mrtve padaju na pod, krv se lije.
I zato uopće više niti ne gledam cure, dobro, gledam, ali to je to. I zato smatram da se tvoja prijateljica ne bi baš zabavila da me upozna, da, možda bi ja bio smiješan i zabavan i pametan i mudar i elegantan i sva ta sranja koja ja mogu bit (ovo nije samohvala, svi to imamo u sebi, samo je pitanje koliko ste uspjeli zavladati tim vještinama) i možda bih ju mogao šarmirati i svašta nešto, ali vjeruj mi, Petra, puno bi vjerojatnije bilo da ću do kraja večeri provaliti neku morbidnu foru tek toliko da sjebem njeno mišljenje o sebi i da mogu u miru otići obliti se alkoholom sa, evo naprimjer, Janplexijem, kojeg sam danas upoznao i zapravo mi ništa ne znači u životu (Jan, nemoj ovo krivo shvatiti) jer me trenutno to više ispunjuje nego upoznati se sa zgodnom curom sisa veličine 4 kojoj se sviđam. A da budem iskren, više ni u tom jebenom alkoholu ne uživam i zabrinjavajuće puno razmišljam o tome da ili odem s ovog planeta u stilu ili pređem na straight-edge spiku. Tako da DA, jesam solo, ali zapravo nisam available.

Jebi ga, muzika svira, filmovi se vrte, a Petra nema ostatak večeri da sluša nekog kretena kako filozofira o sranjima koja se nje, zapravo, ne tiču, pa sam odgovorio kraću verziju;

”Maaaa, jesam.”

Pokušavajući pritom zvučati što je moguće naglašenije, a opet diskretno nevoljak. Fakat sam majstor. Trebo bi ić glumit u ono govno ”Villa Marija”.

”Pa jel bi htio da te ja upoznam sa svojom frendicom ono, da…”

”Gle, Petra, ajde ovako, tokom večeri ću još zujat okolo, bum na tebe naišao pa ako će biti prilika buš me upoznala s njom, ok?”

Pomalo zbunjenog poglede Petra reče ”Ok” i ode.

Kak sam iskoristio aorist, jebenti!

Nakon toga sam se nastavio debilirati s bagrom, večer se rasplamsala, ponapijali se ljudi, a uvijek volim piti sa sportašima jerbo ne znaju podnositi alkohol i to uvijek smiješno izgleda, pokrenuo se i breakdance kontest i striptizovi i salta unatrag i visenja sa štange i pederluk i kaos i ljubav i borba s projektorom i kompjuterom i muzikom i totalna boleštara… ma bolje da fotke govore za sebe. Još da murja nije oko pola jedan Žacu i Milošu zaprijetila da će nam poslat interventnu jedinicu ako ne stišamo muziku, bilo bi jebeno.

Vraćamo se nakon reklama.

I tak. Da mi vrag ne da mira, kasnije je bilo još toga. Naslušao sam se kako sam zgodan, kak su mi zakon kolumne, kak se ova ili ona frendica pali na mene, jedna cura mi je nudila da joj uzmem maji maji slani štapić iz usta, frendovi su me htjeli šorati zbog dvije frendice koje sam pozvao na tulum, popalila se bagra, prijetili su mi lomljenjem koljena… ma što da vam pričam, evo vam fotke. Čak sam bio i fakin pristojan s tim fotićem. Znam da većina jedva čeka ovaj dio, pa evo vam na.

I šta sam ja napravio? Ništa. Apsolutno fakin jebeno ništa. Najbliže što sam došao erekciji bilo je kad sam negdje oko 4, kad sam od strane redara zamoljen da izađem van, parkurao preko Miloševog kombija. Eto, to je bio moj trenutak večeri. Činjenica, sjeli smo mi u auto i pijani se ganjali po gradu dok sam ja visio kroz prozor i urlao bastardizirane verzije pjesama ”Queens of the stone age”, što smo kasnije završili u Papillonu do 7 ujutro i onda još kod frenda doma brijali do negdje 8 ili 9 ujutro, više ne znam…

Ali nit sam se sašio od alkohola, nit oduzeo od zabave, niti se spektakularno u najboljem trenutku samozapalio. Večer je došla, odvila se i zauvijek otišla ća.

A ja sam znao da sam stara ruina.

Nije bed. Na kraju krajeva, osim mene je na tulumu bila još hrpa ljudi koji su radili sve ono što ja nisam. Tehnički, barem u mislima, i ja sam bio s njima. I ja sam zapravo proživio sve pozitivne vibracije koje su te subote prostrujile u podrumu ArtNet kluba u Zagrebu, Hrvatska, Planeta Zemlja. Upio sam smijeh, znoj, slinu, pipkanja, deranje, energiju, sve sam ja primjetio, registrirao i ubacio u dugotrajno pamćenje.

Samo jebi ga, žao mi je što takvih tuluma nije bilo prije. Žao mi je što ovakvih bicikala nije bilo prije, ovakve opreme, ovoliko ovakvih ljudi koji se voze, ovoliko prijatelja i prijateljica svih tih ljudi koji prate scenu i koje sam s vremenom upoznao, svega toga.

Volio bih da sam mlad. Da se zadnjih 10 godina nije dogodilo, da još uvijek postoje stvari koje me mogu mogu iznenaditi, oduševiti, osupnuti ili uplašiti. Da se nije desilo sve ono što s vremenom uozbilji 95% ljudi, što ih natjera da s tripova i bombona i speeda i THC-a pređu na Coaxil, Ibuprofen, alkohol i cigarete, da se bude u 4.30 ujutro da idu na posao i time se odreknu odlazaka u Gjuru srijedom, da imaju problema s leđnim mišićima…

Smatrajte se sretnima. Nemojte to zajebat.

Ma gledajte mene, opet sam počeo srat.

Tulum je bio zakon.

P.S. Ne želim spominjati imena, no obećao sam organizatorima tuluma, koji su moji i vaši prijatelji, da skrenem pažnju ljudi na neke stvari. Da se iskoristim pljačkom stihova Bolesne Braće, evo ga:

BONTON ZA TULUME

Ako si maloljetni (ili punoljetni, zapravo nije bitno) bajker koji ne zna podnostiti alkohol, a napiješ se i glumiš facu, urlaš i guraš se i dopuštaš da ti testosteron i sperma iz tih malih jaja lupi u mozak – nisi kul.
Ako te ja upozorim da nije dobro pljugati đojnt u klubu jer bi Žac kao organizator mogao najebati jer murja samo čeka da upadne unutra, a ti to ipak napraviš, nisi kul. I furaš disrispekt prema kolegi bajkeru.
Ako bacaš okolo boce i razbijaš stvari na lokaciji koja ne pripada tebi i ne namjeravaš ostati tamo dok se ne pojavi vlasnik da mu objasniš zašto si bio tako glup i napravio mu štetu od par stotina/tisuća/milijona/nebitno kuna, nisi kul.
Ako uguraš razbijenu pivsku bocu u WC školjku i ne sjetiš se da će neko morat obuć rukavicu i riskirati krv i infekcije rana da to izvadi, nisi kul.
Ako naiđeš na disko kuglu koju je neko već odbio sa štange na kojoj je stajala i baš je moraš razbit da bi napravio dvije polovice – nisi kul.

Ovo su vam opće smjernice, daju se primjeniti na široki spektar aktivnosti. Kad dođete na tulum, poanta je da se zabave svi, tulum se ne vrti oko vas i vaše ideje dobrog provoda.

Pokušajte ne biti glupi i time napraviti sranje nekom drugom.

Ako to ipak napravite, nemojte se iznenaditi kad vam se jednog dana to vrati ko bumerang.

Dokle god možete, budite dobri prema drugima. Pružite im svu ljubav koju imate, jer prije ili kasnije doći će trenutak kad ćete se sjetiti te ljubavi, a ona će biti iz ovog ili onog razloga prošlost.

Uf, jebote, evo ovo je poanta ove kolumne. Fakat nisam znao kako je završiti, ali sam se uspio izvući u zadnji tren.

Stonerider je mrtav. Živio Mario Dobrić.

Sretno vam jebeno Valentinovo i vidimo se na sljedećem bajker/skater/parkour/roler/paraglajder/ostali ekstremer partyu, tamo negdje u 4. ili 5. mjesecu u Močvari.

Peace & keep on ridin’

Malo produhovljenih besjeda od grupe Neurosis. Danas su moj omiljeni bend.

“A Sun That Never Sets “

A sun that never sets burns on.
New light is this river’s dawn.

When to speak of a word so old
is to relearn what is known.
A time to think back and move on.
Rebuild the loves of lives long gone.

The blood that flows through me is not my own.
The blood is from the past, not my own.
The blood that leads my life is not my own.
The blood is strength, I’m not alone

Komentari su zaključani.

cheap research papers write my essay write my paper best essay writing service uk