Besposlen biciklist i rubnjake mjeri

November 8, 2012 Comments Off
Besposlen biciklist i rubnjake mjeri

Na stanu sam u Prečkom, a radno mi se mjesto nalazi u središtu Trešnjevke tako da mi se kad krenem biciklom na posao nudi nekoliko mogućih direktnih ili poludirektnih ruta. Najljepše je provozati se preko Jaruna ili po nasipu pa prerezati na sjever preko Knežije, biciklistička staza uz Horvaćansku je također posve ugodna, a često prođem i meni omiljenom rutom koju sam već “reklamirao” na blogu, manje prometnim uličicama Rudeša i zaleđem Remize. Najmanje mi se sviđa ona pravocrtna varijanta koja se na prvi pogled na kartu doima kao najlogičnija i najdirektnija, biciklističkom stazom uzduž Zagrebačke avenije – jest, direktna je, no isto tako je i bučna (neusporedivo bučnija od Horvaćanske po kojoj se vozi sporije, a i drveće uz pločnik puno utišava buku), smrdljiva i općenito ne osobito zanimljiva … u stvari, najzanimljivija stvar na njoj su susreti sa kolegama biciklistima kojih ima podosta i uvijek se pitam voze li se oni po njoj zato što moraju (Čitaj: jer im pruža najdirektniju vezu od A do B) ili pak zato jer ne znaju za nešto bolje.

Ovako izgleda kad je staza puna života i biciklista. Obratite pažnju na nepisano pravilo – biciklisti koji se voze u smjeru propisanom strelicama na stazi se voze po stazi, a oni koji idu u suprotnom smjeru se voze izvan staze, iako to znači lijevo u odnosu na bicikliste iz suprotnog smjera. Dakle, oni koji idu u susret propisanom smjeru ustupaju stazu onima koji se kreću u propisanom smjeru. Zgodno!

Uglavnom, ja tu stazu zaobilazim kad god mogu, no tu i tamo se ipak nađem na njoj, možda jednom u 10-15 dana … i onda se uvijek zapitam na koji bi način čovjek mogao “kvantificirati” neku biciklističku stazu, usporediti ju sa nekom drugom sličnom .. jer, mi, eto, ova baš ide na živce pa bih to pokušao izraziti kroz nekakvo mjerenje, opis. Mogao bih možda mjeriti buku, količinu ugljičnog monoksida i čađe, no to je teško učiniti amaterskim metodama pa sam se sjetio, gle, mogao bih izmjeriti ono dosadno truckanje kojem sam izložen pri svakom prelasku rubnjaka na raskršćima kojih, fala bogu, ne nedostaje. I, što zamislih to i provedoh, u dva popodneva sam se oboružao malim ravnalcem, papirićem i olovkom i izmjerio sve rubnjake na potezu od Srednjaka/Remize do Svilkovića na izlazu iz gradskog područja – sveukupno, guza neumornog biciklista se na tom potezu zatrese čak 46 puta (u smjeru zapad-istok, južna staza) odnosno 42 puta (smjer istok-zapad, sjeverna staza) i to nije zanemarivo, pogotovo ako se uzme u obzir da su tek rijetku rubnjaci uzorno spušteni (0-1 cm), dok je većina u kategoriji “osrednje” (1-2 cm) ili “jedva izdrživo” (3-5 cm).

Ako niste znali, kod nas vrijedi generalno pravilo da se kao “dovoljno spušteni” rubnjaci tretiraju oni do 3 cm, no meni se osobno čini da bi prava mjera bila 1 cm, ako se već želi imati razliku između kolnika i pločnika – u mnogo država se uopće ne prakticira imati neku visinsku razliku između pločnika i kolnika na pješačko-biciklističkim prijelazima. A ja zaista ne vidim zašto je tako teško prilagoditi te visine – ne vjerujem da su naši majstori građevinci lošiji od onih u drugim zemljama gdje to posve dobro funkcionira.

No, prije pogleda na rezultate mjerenja još nekoliko riječi o metodologiji: mjerio sam visinu rubnjaka na mjestima gdje biciklistička staza prelazi rubnjake i to otprilike na sredini prijelaza odnosno, ako ima razlike u visini rubnjaka na prijelazu staze, tada na mjestu koje je najzgodnije za prijelaz (obično ono najniže).

Vrijedi zapaziti da je dobar dio rubnjaka nakon postavljanja izbrušen odnosno snižen brušenjem za 1 pa do čak 4-5 cm, bez toga bi ove biciklističke staze, sjeverna i južna, bile prava katastrofa sa mnogim rubnjacima i preko 5 cm, ovako su tipično “tek” oko 2-3 centimetra. (ako se ne varam, ovo je jedino mjesto u gradu na kojem je primijenjena ova tehnika brušenja)

Eto, uživajte u rezultatima, komentirajte ih i pripremite se da ću vam jednom podastrijeti i reszultate mjerenja semaforskih intervala koji su na ovoj dionici također nerbirajući i doprinose antipatičnosti tog smjera. Dok na Zagrebačkoj aveniji od Prečkog do Srednjaka moram prijeći 6 semafora sa dugim crvenim intervalima (primjer sa raskršća sa Hrgovićima: gotovo 2 minute između dva zelena biciklističko-pješačka zelena svjetla), na Horvaćanskoj ih ima isto toliko, ali su protočniji (radi kraćih crvenih intervala i rada bez onih šugavih tipki za zeleno koje samo usporavaju vožnju), dok su na sjevernoj ruti kroz Rudeš tek dva semafora.

Svaki prijelaz sadrži dvije brojke, jer se prelaze po dva rubnjaka,
žutom su bojom označena kritična mjesta.

Potpuno nepotrebni hupseri kod Vrbana (južna staza).

Rubnjak koji garantirano unesrećuje svaku guzu wink, benzinska stanica INA-Rudeš (jug).

Mjerenje kod benzinske stanice INA-Rudeš (sjever).

Autor teksta i fotografija: Vanja
Članak je uz suglasnost autora u cijelosti
 prenesen s bloga Nepoznati Zagreb

Komentari su zaključani.