„Veni, vidi, vici!“ Vjerojatno ništa manje slavan u svijetu MTB-a no što je Cezar u povijesnim knjigama, Cédric Gracia (Santa Cruz/Wild Wolf) imao je itekakvih razloga za proslavu povratka na posljednjoj utrci Mondraker Enduro serije u La Fenasosa Bikeparku blizu Alicantea u Španjolskoj. Na utrci je pobijedio s nevjerojatnih 59 sekundi prednosti pred drugoplasiranim Fabienom Barelom, iza kojeg je ostao Jacobo Santana. Iako je mnogo trenirao i, kao što je sam rekao, „bio u formi“, Cédricova očekivanja za utrku bila su prilično prizemna: zabaviti se te završiti utrku među prvih deset.
Pobjedu u ženskoj konkurenciji odnijela je Tracy Moseley (Trek/Wild Wolf).

Ambijent za utrku bio je kakav se samo poželjeti može: velik dvorac, domaća paella Valenciana i izvrsne staze. Tijekom utrke bilo je potrebno završiti 5 zasebnih etapa, a utrka je imala sve: stijene, skokove, bermove. Kliknite za sve rezultate.
Cedric je jahao svoj Santa Cruz Tallboy LTC 29″ s novim Mavicovim ST29 kotačima i Foxovim Talasom 34 sprijeda.

Mali podsjetnik:
nakon teškog pada na utrci UCI Downhill svjetskog kupa u lipnju u Val di Sole, Cedric je slomio kuk. Uslijedila su četiri bolna mjeseca oporavka…
… i treninga (sa stilom, kao i uvijek!)…
… da bi se vratio na bicikl u rujnu. Čini se da je trening bio uspješan! BRAVO, CÉDRIC!

Tekst i fotografije: Enduro MTB Magazine

Prilog s VTV-a

I jedan helmetcam

Veličina ovog uspjeha leži u činjenici da je na ovim visinama zbog smanjenog tlaka i razrijeđenog zraka puno manji postotak kisika nego li na morskoj razini, što otežava disanje, odnosno bilo kakvu fizičku aktivnost – kaže Dario Majetić, voditelj alpinističke sekcije u HPD Bršljan Jankovac.

Annapurna trek, smješten u Zaštićenom području Annapurna, jedna je od najpoznatijih i najljepših svjetskih planinarskih staza. Smješten je u središnjem dijelu Nepala, sjeverozapadno od glavnog grada Kathmandua. Staza prolazi pored nekoliko planinskih vrhova viših od 8.000 metara. Istočni dio slijedi uzvodni tok rijeke Marsyangdi do svog izvora blizu sela Manang, dok zapadni prolazi kroz dolinu rijeke Kali Gandaki. Ovo
područje nudi nezaboravne krajobraze, različitu floru i faunu, ispreplitanje nepalske i tibetanske kulture, hinduizma i budizma. Upravo ovo potonje, daje posebnu snagu svakom avanturistu na putu od oko osamtisućnjaka. Specifičnost ove ekspedicije ogleda se u činjenici da su Osječani uobičajenu planinarsku stazu odvozili biciklima. Početna točka uspona je selo Khudi, koje se nalazi na 800 metara nadmorske visine. Nepalska vlada ulaže puno sredstava u izgradnju makadamskih cesta koje spajaju sela uzduž staze. Upravo tu činjenicu iskoristili su naši Slavonci kako bi biciklom prešli preko najviše točke ovog puta – prijevoja Thorung La koji spaja selo Manang na istočnoj i selo Muktinath na zapadnoj strani. Sam vrh prijevoja označen je pločom s nazivom, čestitkom na uspjehu i nadmorskom visinom. Kao i svugdje u Nepalu, oko ploče zavezano je mnoštvo molitvenih zastavica (prayer flags). Prema vjerovanju budista, molitve napisane na ovim zastavicama odletjet će kada vjetar zapuhne. -I mi smo ostavili naše molitvene zastavice u obliku hrvatskih kvadratića. Na njima smo napisali: „Ljubav, mir, zdravlje i sreća“, nadajući se da će vjetar odnijeti naše molitve širom svijeta. – kaže Toni Brdarić, član Biciklističkog kluba Osijek 2010.

Nakon osvajanja najviše točke, uslijedila je nagrada u 150 kilometara dugom, neprekidnom spustu do drugog najvećeg nepalskog grada, Pokhare. Spust fascinantnim krajobrazima – od „mjesečeve površine“ na samom vrhu, preko pješčanih, gotovo pustinjskih predjela i crnogoričnih šuma sličnih europskima – završio je na asfaltu kojim tisuće nepalske djece ide u svoje škole, mašući stranim biciklistima uz neizostavno: Namaste! (zdravo).

Nepal je na nas ostavio dubok trag. Snaga vjere, dobrota ljudi, jednostavnost života, neopisive gužve glavnog grada, mir i spokoj malih mjesta uzduž staze, posebnosti su koje ćemo pamtiti cijeli život – kaže Dario Majetić. Ova ekspedicija je imala 3 cilja: testirati osobne granice, promovirati biciklizam, odnosno zdrav način života te promovirati Osijek. – Želimo posebno zahvaliti Gradu
Osijeku na dragocjenoj pomoći oko organizacije ove ekspedicije – zaključuje Toni Brdarić.

Neki su prognozirali vradžbine od neke tamo stare babe Jage da će taj dan biti opći potop te da će staza biti živo blato. Skoro su i oni i baba pogodili, ali nebo se smilovalo sve do popodne. Samo par dana prije je padala kiša, čudo ipak je listopad, pa je staza poprimila onaj pravi jesensko/zimski uzorak. Jedina prednost je kad padneš da ne boli jer je sve mekano. Jedini nedostatak je to što kad imate dvije zgodne plavuše koje se bore u blatu onda publike ima i po krovovima, ali nas muške dok se tako borimo, dobro ne baš na taj način jer bi to bilo perverzno, onda je slaba odazvanost. Stvarno bi svi trebali baciti te bicikle u kontejner i početi se baviti nogometom. Ili ipak ne?!

Odradio sam subotu na poslu odjurio doma po ženu i dijete i gas, koliko je to bilo moguće sa trenutnim autom, prema Daruvaru. Pošto starci uživaju penzionerski život u tom gradiću onda barem imamo gdje i spavat. Mislio sam čak i odvoziti probni krug nove staze, ali nakon puta i obilnog ručka tijelo se nije moglo pomaknuti, a kamoli još da idem pedalirati. Bolje da se malo hrane primi jer ću stazu ionako upoznati u četiri kruga koja ću morati odvoziti na utrci.Uspio sam se odmoriti psihički i fizički za utrku da nebi bilo kao prošli put da dan provedem po zdrastvenim ustanovama.

Nakon lijepo prospavane noći tjelesni sat me probudio u sedam ujutro. Valjda je mislio da trebam na posao. Nakon što sam izvrijeđao samog sebe ustao sam se, skuhao ženici i sebi kavu i sa praznom i odmornom glavom pojeo doručak da imam snage za utrku. Sa svojim biciklom i neizostavnim Matejevim biciklom na autu, krenuo sam prema stazi koja se ove godine nalazila kod gornjeg Daruvara u šumi Dabrovac. Zadnja utrka SBBL (Slavonske brdsko-biciklističke lige) pod organizacijom BK Ždrala i budnim okom predsjednika Zlatka Zajeca, skupila je popriličan broj natjecatelja iz te regije. S obzirom da ih je dosta bilo pesimistično što se tiče vremena ipak ih je i dosta dovuklo svoja vozila da pokažu za kraj što mogu. Najveće iznenađenje ovogodišnje SBBL su bili dvojica individualaca koji su srušili sve standarde Sport kategorije. Goran Marić i Ivan Pintera su pokazali sve svoje umjeće vožnje na svakoj utrci na kojoj su bili. Svaka čast obojici. Da se ostali ne nađu uvrijeđeni, svi su dobro vozili i trudili se. Skidam kapu Deni Kremeru koji je kao biciklist rekreativac odvozio sve utrke i poslije svake, zadnji ili među prvima bio pun entuzijazma i pozitivnih kritika. E takav bi trebao biti svaki vozač na utrci i prolazit u svakom krugu kraj fotografa sa smješkom. To sam primjetio na par posljednjih utrka da se više nitko ne zna niti šaliti. Utrkivamo se i „borimo“ za dvadeseto mjesto i probaš malo sa nekom šalom opustiti napetost i umor, a svi se drže kao da voze svjetski kup i bore se za prva tri mjesta. Dajte ljudi malo opuštenosti!Što se tiče fotografa, jedan jedini Damir Novaković je pokazao požrtvovnost i dobro oko. Ipak je na domaćem terenu pa se mora i malo više potruditi.

Uglavnom, vratimo se utrci. Preuzeo sam svoj broj koji sam čak mogao i birati. Malo popričao sa ostalim vozačima i krenuo se pripremiti za utrku. Taman su došla moja tri navijača. Matej, koji je odmah dotrčao da skinem sa krova i njegov bicikl, ženica, opremljena kao da će provesti tjedan dana u šumi i tata, Matejev dida, kao dodatni fotograf. Matej i ja smo sjeli na svoje bicikle i krenuli zajedno prema startu, Matej malo razočaran što on ne može isto voziti utrku kao i njegov tata. Ipak se bez imalo straha i ustručavanja spustio prvim dijelom staze po makadamu i uletio u šumu na prvi spust. To je moj sin. Istina da je mama malo prigovarala, ali balet nebude trenirao to je sigurno. Točno u jedanaest dečki iz 99 Balona su opomenuli vozače da se jave na prozivku jer je trebala početi utrka. Svi su se kao u školi javljali stričeku koji nas je prozivao, normalno uz par opomena da se stišamo. Stvarno smo neozbiljni.

Start je označen prvo za kategoriju Master, a poslije par minuta za našu kategoriju Sport i za kraj onaj zgodniji dio vozača, kategorija žena. Pošto su me po prozivci stavili pred sam kraj skupine, većina vozača ispred mene me usporila na prvom spustu. E radi toga imam  zamjerku iliti prigovor. Zašto se nitko na spustu ne može maknuti ako iza njega ide netko brži? Ako se meni nizbrdo juri 80km/h onda molim malo mjesta isto kako se i ja maknem nekome tko je brži od mene na usponima. Stvar sportskog ponašanja, ali dobro, bilo pa prošlo. Za slijedeći put ćemo malo agresivnije. Prvi krug sam odvozio više kao trening da vidim gdje je što na stazi. U drugom krugu sam shvatio da još moram odvoziti dva kruga što mi i nije baš bilo drago ali što se mora nije teško. Na svakoj kontrolnoj točki je netko dobacivao riječi podrške, a na izlazu na makadam su bila moja dva navijača, sin i žena. Malo dalje je bio dida koji je pokušavao fotkat. Damir fotograf je jurio po stazi gore dole i prošao više kilometara nego svi mi, ali zato je uspio napraviti popriličan broj fotki koje su više nego odlične.Bravo Damire! Sad imamo uspomene na naše glupiranje, pardon, utrkivanje. Prvi dio staze je bio odličan i dosta suh, ali zato nakon prijelaza preko livade počinje ona prognoza babe Jage koje su se svi pribojavali. Uspon je bio popriličan i još k tome toliko blatan da nas je većina imala osjećaj da smo na sobnim biciklima. Prva tri kruga se nisam ni trudio popest pedalirajući, ali sam u četvrtom odlučio probat pa kud puklo da puklo. Glava je ionako već bila prazna od umora, a noge su više manje automatski okretale pedale. Prvi dio sam uspio izvoziti, a kad sam stigao do drugog uspona vrtio sam pedale i shvatio nakon par sekundi da stojim na mjestu. Kotači su mi propali u blato toliko da se bicikl nije mogao niti prevrnuti. Ništa od toga. Ipak je uslijedilo guranje, a i guranje je sport. Jureći prema cilju sa obje ruke u zraku vidio sam didu kako čeka za fotofiniš i Mateja kako čeka da istrči pred mene sav sretan i oduševljen sa tatinom vožnjom.

Odvozio sam četiri kruga i pričekao da malo dođem k sebi te krenuo sa Matejom da mu pokažem stazu jer je on to morao probati. Naravno da su ga se još uvijek sjećali kao vižlastog biciklista sa biciklijade u Daruvaru kad je na bici-klincima pokazao sve svoje umjeće vožnje. Spustili smo se nas dvojica kroz šumu i natrag gore prema autu. Tu su se već pripremali „Elitovci“ za svoj start. Među njima je ovaj put dominirao Tomislav Nemet iz BK Maraton Team-a, a za kotačem ga je slijedio lokalni dečko Saša Jeftinić. Cure, kojih je nažalost bilo samo četiri, vozile su kad i mi i završile skoro kao i mi. Prevladala je Dea Pavičić, a iza nje Ines Čuljat. Bravo cure! Sve u svemu utrka je prošla odlično sa par nedostataka. Najvažniji od svih je taj da je gospon predsjednik mogao nabaciti par šlepera asfalta na zadnji uspon, a ne da se mi jadni moramo mučiti ili barem ugraditi kao na skijalištu jednu vučnicu. Mislim stvarno! Ne, stvarno sve je bilo super, jedino mi je žao što nisam uspio probati grah ali kad žena i dijete postanu gladni, umorni i nervozni onda je vrijeme za sjest u auto i pognute glave krenuti prema doma.

Svaka čast BK Ždralu na odrađenoj utrci. Bilo je mrak. Staza je predobra i sad znam gdje ću se ići naganjati kad opet dođem kod staraca, tj. gdje ćemo se Matej i ja ići naganjati i obarati rekord staze. Nadam se da se vidimo dogodine u mojem boljem izdanju i sa više kondicije.

Odabrao (stazu): BK Ždral
Tekst napisao: Petar Kosić
Fotografija:  Damir Novaković i Želimir Kosić

U nedjelju 16. rujna 2012. otvoren je prvi bike park u Srbiji i široj regiji. Izgradili su ga Alliance, Action Sports Experts Company, Nacionalni park Kopaonik, Skijališta Srbije i MK Resort i ima tri različite staze za različite stilove vožnje i razine vještine.

Skijalište Kopaonik udaljeno je tri sata vožnje od Beograda u prekrasnoj nedirnutoj prirodi Nacionalnog parka Kopaonik. Tijekom proteklih nekoliko godina brzo se razvijalo i sada ima desetke padina s modernim ski liftovima i opremom za proizvodnju snijega. Nakon što je prošle godine uređen ski park, uprava je odlučila proširiti ponudu i na ljetnu sezonu bike parkom, ciljajući na ljude koji traže aktivni odmor. Uz to, park je već bio domaćin više nacionalnih i međunarodnih XC utrka, poput Salcano kupa.

„Budući da su najbliži bike parkovi u Sloveniji i Bugarskoj, a broj ljudi koji se bave brdskim biciklizmom u Srbiji i široj regiji ubrzano raste, odluka je bila sasvim logična“, kaže izvršni direktor Skijališta Srbije. Izgradnjom bike parka očekuje se da će taj broj rasti još i brže. Staze koje su napravljene u prvoj fazi manje su zahtjevne i dizajnirane su da omogućavaju brz napredak. „U bliskoj budućnosti definitivno želimo povećati broj staza na Kopaoniku te napraviti staze za najiskusnije vozače koje će nam omogućiti da organiziramo natjecanja na svjetskoj razini“, kaže izvršni direktor MK Resorta i jedan od onih koji se nalaze iza cijelog projekta Nikola Avram.

Partneri u tom razvoju smatraju da će Bike park Kopaonik, dizajniran i izgrađen prema standardima za slične parkove u Kanadi i zapadnoj Europi, biti veliki dobitak za bicikliste iz Srbije i okolice.

Budući da je park otvoren pred sam kraj sezone, ovo pred-otvaranje smišljeno je da zagolica maštu vozača koji će ga imati priliku isprobati u sljedećih nekoliko tjedana. Na velikom otvaranju početkom sljedeće sezone, park će vozačima ponuditi nekoliko novih staza i drugih sadržaja.

Budući da stranice Bike parka Kopaonik još uvijek nisu dovršene, više informacija, video-zapisa i fotografija možete pronaći na službenoj Facebook stranici

Uglavnom, krenuo sam jedan dan ispitati i ja tu stazu da vidim dali se isplati potrošit jednu nedjelju na vožnju ili ju provesti opet u nekome „predragom“ shopping centru?. Uspio sam naći par sati između posla i odjurio do Dotrščine da odvozim jedan krug pa da vidimo. Na početku ulaska u spomen park nalazi se i ulaz u šumu gdje počinje utrka. Odlično označeno i tko god da se bavio time svaka mu čast. Stvarno se teško izgubiti. Pripremio sam se za brzi start, naravno profesionalno previše ispumpao gumu, i krenuo odvoziti krug. Prvi dio staze je živa tehnika i odlično je postavljena. Nakon otprilike pet minuta počinje prvo ubojstvo. Uspon broj jedan. Ćemu? Zašto nitko ne može postaviti neku vučnicu? Ako mogu imati skijaši ili downhilaši što nebi mogli i mi XC-ovci? Ali ne! Mi se moramo penjati i doživljavati predinfarktna stanja. Strašno! Nakon uspjelog prvog uspona, kreće jedan lakši dio odličan za odmor i vraćanje otkucaja srca u normalno stanje. Zatim slijedi jedan odličan spust pa opet lakši uspon i onda puno tehničkog dijela staze koji završava sa ubojicom od uspona. Na taj uspon još uvijek pokušavam ne misliti jer mi na sam spomen krenu suze na oći. Tu se ne stvaraju grčevi u nogama već noge samo nestanu. Stvarno strahota!

Prošao sam i to, uglavnom gurajući bicikl. Ali i guranje je sport stoga molim da se svi sudrže suvišnih komentara. Hvala! Sada slijedi spuštanje i to je ono pravo. Jurnjava koja se nakon kraćeg single tracka pretvara u spust sa serpentinama i jednim malo dužim ravnijim dijelom. Predobro. Adrenalin juri ali pozitivno i sve sam prošao u najboljem redu. Opet kraći dio staze i ponovo spust na kojem niti jedna kočnica ne služi svrsi. Najbolje isključiti mozak pa kud puklo da puklo. Uspio i to i nakon toga sve dalje laganini uz poneki kraći uspon i par tehničkih dijelova koji se prolaze u punoj brzini. Sve super i pala je odluka nakon trideset i nešto minuta da ipak odem na utrku.

Prošlo je par dana i čak sam uspio nagovoriti ženu da dođe navijat za mene. Naravno skupili su se tu i neki drugi članovi obitelji uz neizostavnog mog dragog sina koji je mislim  bio više oduševljen nego Katalenić koji se sa Pokupecom borio za prvo mjesto. Familija je donijela navijačke kape, trube i ostale rekvizite i svojom bukom rastjerali životinjski svijet sve do Stubičkih toplica. E to se zove navijanje. Naravno da se priključio i brat kao fotograf i ovaj put i bratić kao kamerman. Doslovno cijeli moj „entourage“.

Atmosfera prije starta je bila stvarno opuštena, ali začuđujuće malo natjecatelja s obzirom da je svima jako blizu. Ali neka. Barem nije bila prevelika gužva na stazi samo čudno mi je da se većina vozača koji se ne bore za nikakve bodove neznaju zezati tijekom utrke. Jedino moram zahvaliti Tomislavu Vukadinu koji me na prvom usponu toliko zezao da sam zaboravio koliko mi je teško. Baš ti hvala Tomek. Prije starta sam se upustio u razgovor sa ostalim biciklistima i uspio upoznati licem u lice gospona direktora ove tu dotične stranice. Pokušavam se sjetit kako se zove. Aha, Marko. Ispričavam se, nisam se mogao odmah sjetiti. Šalim se. Nisam još uvijek tak senilan. Odmah smo nas dvojica nešto raspravljali o ostalim utrkama na Sajmenim danima, pa me i odmah napao da očekuje izvještaj sa ove utrke. Gdje ću tako brzo. Treba i voziti i pisati tekst. Pa kad ću sve to stići? Šalim se. Sve se stigne što je gušt.

Krenuo je start i prvo su odjurili oni koji se na ovim Sajmenima zovu FIŠKALI. Tu su se nagurala poznata imena biciklističke scene. Tomislav „Draž“ Katalenić iz KK Jaska i Zvonimir Pokupec iz BK Ciklus. Gurali su se tako njih dvojica tri kruga i na kraju je pobjedio lokalni dečko Zvonimir Pokupec. Draž je dojurio za njim na kotaču i pokupio drugo mjesto. Onda smo krenuli mi, FAKINI, najjači dečki u selu. Ipak smo morali pustiti ove slabije naprijed da se ne guramo previše. Ali zato su se kod nas neki nagurali u prve redove i pokušali postići prednost u samome startu ali kod nekih je to trajalo do onog prvog uspona. Tu su počele padati prve kapljice znoja i poneka ružna riječ ali sve u svemu prošlo je dobro. Jurnjava se nastavila i bilo je par bliskih susreta biciklista sa biciklistima i sa florom na Dotrščini što se najviše vidjelo na kraju po dresovima. Nije bilo blata, ali znalo se tko je ronio po zavojima. Hitna pomoć nije morala juriti iz najbliže nam bolnice u Dubravi tako da je sve prošlo u najboljem redu. Prvi krug sam odvozio više nego odlično, naravno uz neizostavno guranje bicikla na najvećem usponu. Brže sam hodao gurajući nego što bi okretao pedale. Pa nisam našao noge na smeću. Trebalo je popodne igrati nogomet sa djetetom u parku. Ipak je to još uvijek najbitnije. Na prvom spustu me dočekao bratić sa svojim povicima i nekim dobacivanjima, ali mi je još uvijek previše šumilo u ušima od zadnjeg uspona tako da većinu nisam niti razumio. Čak sam uspio i prestići jednog od vozača na tom spustu, naravno ne toliko radi znanja prolaženja takvih dijelova staze već radi toga što više ni kočnice nisu uspjele usporiti bicikl. Na drugom spustu me dočekao brat sa svojim Rambo potezima fotografiranja. Slijedio je uspon popraćen njegovim komentarima tehničke naravi da znam što mi točno slijedi na stazi. Dalje je bila samo jurnjava koja mi je došla kao šlag na torti i naravno dolaskom do zadnjeg dijela staze kod rampe dočekalo me trubljenje i navijanje kao da sam na Snježnoj kraljici ili da vozim za svjetski kup. Ma tko je imao takvu publiku? Kladim se nitko. Drugi krug mi je krenuo odlično, ali nakon prvog uspona tijelo mi se ugasilo i lagano su me neki počeli prestizati. Svu prednost sam u tim trenucima izgubio i naravno na kraju ostao i bez vode. Nije moglo gore. Dobro da se još nisam negdje razbio. To bi onda stvarno bio vrhunac svega.

Nakon odrađenog zadnjeg uspona u drugom krugu krenuo sam u jurnjavu do zadnjih granica. Izvukao sve atome energije i jurio prema cilju. Naravno da se nisam borio za prva tri mjesta ali nisam se baš morao niti vozit kao penzioner. Na samom kraju staze uz potok dočekala me takva buka i primjetio sam nasmijano lice svog sinčeka koji je sav sretan čekao da tata dojuri na biciklu pa da me može snimiti sa kamerom. Nakon što sam prošao kraj svojih privatnih tribina i najglasnijih navijača, mahnuvši im, prazne glave i sa osmjehom na licu odjurio sam prema cilju. Vrijeme je bilo jedan sat i 17 minuta što me i nije toliko opterečivalo. Otišao sam biciklom do mjesta gdje su bili moji navijači da ih pozdravim kao pravi sportaš. Lagano smo se zaputili prema cilju i tu smo se razišli. Neki doma, a neki na odličan grah i gulaš. Nakon što smo se najeli i napili, umorni smo sjeli u auto i krenuli doma. Ipak je sutra novi radni dan i još kad sam se sjetio Markovih riječi da moram napisat izvještaj odmah me savladao umor. Ali eto potrudio sam se i napisao pa se nadam da će biti popraćeno sa barem par čitatelja koji će naći par minuta vremena da na preskokce pročitaju ovaj predugačak tekst mog doživljaja 7. kola Sajmenih dana na utrci uspona i ponekog pada. Unaprijed hvala svima na svim komentarima.

Tekst: Petar Kosić
Foto: Tomislav Bituh

Na sportskom repertoaru uz standardne discipline  penjanja i brdskog biciklizma, ove godine smo mogli vidjeti i parkour demo, trial show by Matija Britvec, veslanje na dasci, kayak, dual sail race, porthatlon, windsurf…

Film festival V.R. ne treba posebno predstavljat, ali svakako spomenut da je to jedini festival gdje već godinama možete vidjeti filmove o sportovima koji ne uključuju lopte, bar ne u konvencionalnoj upotrebi. U ljetom kinu, uz kapljicu osvježavajućeg pića, pogledate uratke ljudi kojima obično život ovisi o konopu, dobrom balansu i velikom srcu, te ste spremni  za noćnu zabavu koja slijedi.

Ove godine je održan samo dual kao natjecateljska disciplina u biciklizmu, na već sada kultnoj lokaciji, kroz ulice Šator Citya, iznad plaže Bistrica. Nakon desetljeća dominacije Tomaž Jeras Jerry je našao dostojnog protivnika od kojeg je izgubio u finalu, Veno Vrbanović je novi šampion Vanka Regule Dual GT Cross 2bike ride down the slope style….

 Vidi se da je došao pobjediti.

Ni ostali dvoboji nisu ostavljali ravnodušnima, Nidosaki u utrci sa Jerryem je nakon isklizavanja s osmjehom na licu i biciklom među nogama trčao za njime, ne predajući se do posljednjeg trenutka.

 Mladići u trikoima su posebno izmamili uzdahe kod dama. Veri priti bojz, jes…. Aj lajk….

 Mladost pod budnim okom starosjedioca…

 MC of the House!

 Kao i svake godine dame također sudjeluju u utrci, ništa sporije ni lošije od muškog roda…

14. izdanje Vanka Regule je opravdalo sva očekivanja, pružilo zabave za sve prisutne, uz sport, filmove, more i sve što ide s time. S veseljem iščekujemo iduće izdanje, petnaesto po redu, još malo pa punoljetno!

Vidimo se iduće godine.

Vinko Miketek

Foto: Daša Gazde

Video Blaža Tomažina.

www.uniortoolsteam.com

Rezultati:
Elite, U23, Žene, Juniori
Kadeti, Veterani, Sport, Rekreativci