CHAMPERY ILITI CHLAMPERAY

Posted by Shpiro as Izvještaji

Što reći o najstrmijoj i najzahtevnijoj stazi svjetskog kupa, a da nije već rečeno? Svi pravi (a i oni manje pravi) fanovi downhill-a već znaju priču o legendarnoj utrci 2007. godine na kojoj je Sam Hill odvozio izvanzemaljski. E, pa ove godine su Hrvati došli pokoriti Champery, i od njega napraviti Chlamperay.

Naša epska priča počinje u utorak 20. srpnja, kada se ekipa u popodnevnim satima okuplja na Drvinju kod najiskusnijeg lisca naše downhill scene. A ekipa je – kako slijedi:

Mario “Monsieur Hohnsec” Hohnjec, Marko “A nego kako?” Šišović, Santo “Slobodni umjetnik” Tessari, Dejan “Japanka” Mamuzić, Kristina “Makadam” Filetin i kao pratitelj/mehaničar/prevodioc/navigator/dropbike izvjestitelj – ja (mislim da nisam zaradio nikakav nadimak osim Shpiro, dok je na primjer Mamuzić imao i više od jednog nadimka: Prebrijani, Psiho, T-rex, RedBulčić – to name a few).

Na put krećemo niti dva sata kasnije od predviđenog, što se pokazalo kao dobra stvar. Nismo imali pojma koliko će nam trebati do tamo, pa niti kako zapravo doći do cilja. HBS nam je ustupio svoje službeno vozilo u koje je stalo mnogo mnogo prtljage, dijelova, guma, kotača, armora, alata, dva paviljona, tepih, prijenosni frižider i štošta još. Pa čak i putnici. Za dolazak do cilja smo se uzdali u jedan stari GPS uređaj koji će se u daljnjem tekstu nazivati “Gospođa”. A ta Gospođa je imala zanimljiv feature – ne radi kada je uštekana u punjač. E da, niti nema postolje, pa smo ju duct-tapeali za retrovizor pritom stvorivši floating ovjes.

Put prolazi standardno. Na granici nas zabavlja policajac koji vidjevši Šiletovu sliku u putovnicu pita da li to na utrku vodimo kuharicu. Kristina spava negdje nakon Bregane, ostali su još budni i zbijaju šale. Monsieur Hohnsec nas vozi do pola Italije, kada za volan sjeda Japanka i nastavlja dalje. Ja se držim budnim da vidim što kaže Gospođa i malo pomognem Dejanu. Sve prolazi ok, osim jednog detaljčića. Naime, već u blizini talijansko-švicarske granice Gospođa nas tjera da skrenemo u pokranju ulicu uz legendarnu rečenicu: “za 200m ukrcajte se na trajekt”. 4 su sata ujutro. Mi smo u Dolomitima, oko nas mrak i stijene i mrak. Kakav je**ni trajekt?! Par minuta mahanja i Santinog talijanskog kasnije saznajemo da je trajekt ustvari vlak koji prolazi kroz tunel u brdu, no budući da prvi polazi tek 2,5h kasnije mi krećemo obilaznim putem preko planine i prijevoja Simplon. Gospođa odrađuje svoj posao i za sat vremena smo već na Švicarskoj strani. U 7h ujutro, u srijedu, nakon 11h puta HBSova cestovna krstarica (prije fregata) pristaje u Champery, u samu ciljnu ravninu. Hrvati su stigli.

Srijeda, 21.07.2010. – prvi dan

Kako napisah, u 7h ujutro parkiramo na prizorište ovogodišnje utrke. Od samog pogleda kamo vozi šesterosedežnica nam lagano klecaju koljena. Pa to brdo je okomito. Prebrijani odmah trči na stazu, iako je službena on-foot inspekcija od 14-16h. Mnsr. Hohnsec to komentira kratko i jasno: “Pa kaj si ti lud?!”. Pričljivi Santo od radnika koji zakucavaju daske na neku pozornicu pokušava saznati gdje je Race Office, no ovi ga blijedo gledaju. Ajmo mi nazad u grad, naći dućan, nešto gricnut i popiti kavicu. Ionako imamo gro vremena do ulaska u apartman, a kamoli do on-foota. U idiličnom (ali strmom) središtu mjesta pronalazimo simpatični kafić, u blizini i lokalni dućan. Pokoji croissantčić, 3 kavice i 2 juicea su nas koštali niti manje niti više nego 250kn. Pa kaj si ti lud?!

Nešto kasnije hrvatski zombiji bauljaju po apartmanu i padaju u krevet ko pokošeni. Nakon buđenja, uz ocjenu kako imamo vremena napretek, Msgr. Hohnsec et moi odlazimo zauzeti mjesto u kampu (u kojem nema baš mjesta, jer je trebalo rezervirati, što nije učinjeno), te prijaviti ekipu. Uz malo šetanja i uvjeravanja lijevo-desno uspijevamo ishoditi propusnicu za kombi u formi kričavog papirića na kojem piše registracija, kako bi uopće mogli proći do kampa. U kampu uvjeravamo redare da smo rezervirali prostor, ali su nam zaboravili poslati potvrdu. Švicarci kao Švicarci, ne poznaju koncept muljanja i ne znaju s kim imaju posla i puštaju nas u kamp, gdje pronalazimo mjesto kraj MTBCut.tv ekipe (Ben Cathro, Joe Barnes). Podižemo šatore nabrzinu, da stignemo nazad na ručak i po ekipu i uhvatimo zadnju žicu za on foot.

Naravno da ju nismo uhvatili. Obavljamo prijavu vozača, i krećemo na stazu. Svi se spuštaju prema cilju, dok se Hrvati penju gore. Prvi ujutro na startu, zadnji na on-footu. No ispostavilo se da nismo bili zadnji, kad smo se vraćali dolje sreli smo susjede Slovence (Unior Tools team i Nejc Rutar) kako se penju. Tijekom on-foota bacamo virtualnu kladionicu tko će pobijediti, ja navijam za Blenkinsop-a i Fairclough-a jer im odgovaraju ovakve klaonice, Kristina ističe Gee-a jer se tip slikao gol na biciklu.

A sada malo dojmova o stazi. Prvo tehnikalije: staza je dugačka samo 1550m, no visinska razlika je 580m. Da dočaram koliko je to barem ljudima koji se penju Leustekom na Sljeme – to je skoro ista visinska na 4 puta kraćoj stazi. Nagibi na pojedinim dijelovima su 70%! Podloga je većinom pjeskasta zemlja koja se u kombinaciji sa vodom pretvara u tijesto. A osobni dojam: katastrofa. Mene je iskreno bilo strah za sve naše vozače. Prvi dan je staza bila suha, i to jako suha tako da sam znao da će biti problema sa gripom. Na par mjesta sam se pješke jedva popeo, a još teže spustio. Na izlazima iz skoro svakog zavoja je bila rastegnuta sigurnosna mreža, jer kad jednom kreneš nizbrdo po prečici nema zaustavljanja… Na žalost, na jednom mjestu nije bilo mreže, ali o tome kasnije. Uz to, na stazi je bilo složeno dosta double-ova sa velikim razmakom između odskoka i doskoka, što predstavlja problem samo ako ste kratki. Uvijek postoji sporija opcija, što je dobro. Samo jedno mjesto od kojih 100m makadama za malo predahnuti prije ulaza u zadnju šumu i zadnjih serpentina. Na izlazu iz zadnje šume, prije ciljne ravnine par veeelikih doubleova, 10-12m, jedan sa skokom u desni zavoj. Moram priznati da sam zbog nekih detalja bio ljut na tehničkog delegata koji je uopće odobrio ovakvu stazu, ali ja to bar ne trebam voziti slijedeći dan. Navečer u apartmanu prepričavanje dojmova i spavanac, ujutro se rano ustaje, treninzi su od 8:30. Usput smo saznali i da je promjenjen raspored te da je finale pomaknuto na subotu. Već radimo planove kako iskoristiti nedjelju, sa hrpom bike-parkova u blizini.

Četvrtak, 22.07.2010. – dan treninga

Ujutro se budim u 6h kako bi pripremio sve za naše vozače, dug je i naporan dan pred nama. Nakon doručka Prebrijani hoće već na stazu, ali mora pričekati Slobodnog Umjetnika koji traži lijevu tenisicu ili nešto slično. Dolazimo u kamp razmjerno na vrijeme, zadnja provjera bicikala i kreće se na stazu, dok ja ostajem u stanju pripravnosti. Već 15tak minuta nakon početka treninga čuju se prve sirene kola hitne pomoći. Uskoro i prvi helikopter. Jako neugodan osjećaj, strah i neizvjesnost da li je s našima sve ok uz tješenje “ma sigurno je, to se drugima događa”. Puštam si muziku, stavljam bicikl na stalak i lagano ga sređujem da ne mislim crne misli. Jutro je lijepo i sunčano, alpski svježe.

Sat vremena kasnije do šatora dolazi Santo i pita: “Da li su ti javili?” Meni se u trenutku režu noge, prva mi naravno na pamet pada Kristina kojoj je prošlo 4mj. od operacije ključne kosti. Kaže dalje: “Mario je gadno pao, morat ćeš s njim u bolnicu.” Užas. Dogodilo se to da je Mariu na jednom mjestu koje nije imalo zaštitnu mrežu stražnji kotač proklizao preko ruba staze, što ga je okrenulo i bacilo ravno na leđa i na glavu, i to na makadam 3m niže. Udarac je bio strašan, od pritiska mu je krenula krv na nos. Na sreću, Švicarci su imali stvarno savršeno organizirane liječničke ekipe, u roku 5 minuta Mario je bio u nosilima na putu za bolnicu. Nalazim ga u bolnici kako čeka pretrage, domaćini ništa ne prepuštaju slučaju tako da su u par sati obavili pretraga koje bi se kod nas čekale mjesecima. Dok sam čekao da završe s njime, u bolnicu su jedan po jedan kapali vozači. Jedni sa izguljenim i zamotanim šakama, drugi sa ogrebanim licima, razbijene usnice, ljudi na nosilima sa ovratnicima… Helikopter slijeće i polijeće. Prizor kao u ratu, a ne na utrci. Stižu i Mariovi nalazi, na sreću sve je ok osim lakšeg potresa mozga i kontuzije pluća. Rekli su da nije imao armor, vrlo vjerojatno bi mu puknula kralješnica. Stoga UVIJEK NOSITE ARMORE!

Ovdje bi dobro bilo i objasniti zašto je Mariov nadimak Monsieur Hohnsec. Naime, Francuzi ne izgovaraju H, J izgovaraju kao Ž. I onda možete misliti kakva im je noćna mora bilo izgovoriti Hohnjec. Stoga su ga preimenovali u Onzek, što mi nismo imali pojma dok ga nisu 5 minuta tražili i prozivali, a mi sjedimo pokraj k’o telci. Tako je i na kartonu pisalo Hohnsec, a on postao Onzek.

Vraćamo se u kamp, počinje kiša. Ostali vozači su ok, bez ozbiljnijih padova, čak se i vesele laganoj kiši jer je staza na dijelovima prerahla. Još malo gledamo treninge top 80 vozača i top 20 vozačica, koji neke stvari prolaze nemogućom brzinom. Santo i Kristina odlaze na sastanak voditelja ekipa jer imaju problema sa dresovima nacionalnih prvaka, pa da vide sa glavnim sucem kako dalje. Mi ostali tražimo ljekarnu. Nakon svega toga odlazimo u apartman, ručak/večera i odmor. Prepričavaju se dojmovi, Prebrijani objašnjava kako je skočio sve skokove i kako će se sigurno (pre)kvalificirati. Živi bili pa vidjeli.

Navečer počinje ozbiljna kiša i ne sluti na dobro.

Petak, 23.07.2010. – dan kvalifikacija

Opet buđenje u 6h, treninzi su od 8:30 do 12h, a kvalifikacije u 14h. Kiša neumorno lije cijelu noć, na trenutke su to pljuskovi. Staza se pretvara u klizište. U kampu problemi sa Kristininim zadnjim kotačem, zamjenski ne paše (što me ostavilo u čudu) pa brzo jurim s njezinim na Mavic štand posuditi kompresor. U par sekundi slažem tubeless Hutchinson Rhino gumu (hvala Keindl-sport!) i sve je spremno za treninge koji kasne zbog niskih oblaka – helikopter ne leti po takvom vremenu. Ekipa odlazi na start treninga, a Hohnsec et moi na zadnje skokove gledati ekipu kako voze po tijestu. Tehnički delegat je promjenio neke dijelove staze, pa treba prvi put lakše do dolje – ako je moguće ići lakše po takvoj stazi. Nakon treninga se skupljamo u šatoru, gdje Kristina odlučuje da neće startati jer ocjenjuje da je staza za nju preopasna, te da bi se mogla ozbiljnije ozlijediti. Ostali se pripremaju za start, ja im pomažem čistiti kacige, goggle, čistimo i pregledavamo bicikle. Rade se i modifikacije u vidu plastičnih vrećica na nogama da se ostane suh, što je do savršenstva doveo Šile (koji je na cilju kvalifikacija izgledao kao da mu blatne hobotnice izlaze iz hlača).

Prvi na Start kreće slobodni umjetnik Santo, sa brojem 92. Slijedi Japanka Mamuzić sa brojem 100. Zaključuje Šišljagić-Šišović sa brojem 208, kojem je ovo prva utrka ranga višeg od utrke za hrv/slo kup. Vozači polako kapaju na cilj (sa nešto kašnjenja), kao vodeći stoji moj pick Blenki, drugi je Kristinin pick Gee, a četvrti opet moj pick Fairclough. Hohnsec ima startnu listu, ali je nemoguće prepoznati tko je tko jer se brojevi ne vide, a i bicikli se od blata teško prepoznaju u toj brzini. Ubrzo dolazi Nejc Rutar, i to sa izvrsnom brzinom i skače sve skokove (čak i po ovakvom blatu). Na žalost na zadnjim skokvima lovi vozača ispred sebe koji mu smeta te mora kočiti, ali dolazi u cilj kao 59. što je vrhunski rezultat. Odmah iza njega dolazi Cestnik koji ispred nas izljeće kroz trake, ali se sportski i prema pravilima vraća na mjesto gdje je izletio i nastavlja dalje. Nažalost puno gubi te finale nije dohvatljivo. A nakon toga Santo. Prema odjeći vidimo da je imao puno problema na stazi i da je padao, ali zadnji komad vozi do boli i trudi se svim srcem. U cilj ulazi kao 100 i nekoji, ne dovoljno za finale ali iskreno gledajući teško je bilo tako nešto i zamisliti. Svejedno odličan rezultat i čestitam mu na trudu, hrabrosti i požrtvovnosti da ovako dobro odvozi. Prolaze daljnji vozači, no na žalost Mamuzića nema. Nakon nekoliko minuta odlazim do suca sa radio vezom pitati da li je sve ok sa brojem 100. Kaže da je odustao, ali nije bilo medicinske intervencije. Barem nešto.

Kapaju vozač za vozačem, od susjeda tu su još Vreček koji nije bio sasvim raspoložen, i Žiga Pandur koji je imao mogućnosti kvalificirati se, no uhvatio je vozača ispred sebe koji je pred njim pao i stjerao ga izvan staze. I njima svima čestitam na borbi. U cilj (doduše sa krive strane) stiže Japanka koji je odustao jer je pao više puta, pošteno natukao nogu, i jednostavno nije više mogao držati blatni volan. Šteta, polagali smo velike nade u njega da se (pre)kvalificira, no za to treba i više sreće. Kao posljednjeg od naših dočekujemo Šileta Šišljagića Drvosječu. Ja trošim glas do daske navijajući za njega da pedalira, još malo još malo! Očito nije navikao na takvo vatreno navijanje ga je pretposljednji skok bacio na volan i preko istog. Uz naklon publici sjeda nazad na bicikl i prolazi zadnje metre staze, i uspješno završava kvalifikacije! Prva utrka izvan Hrvatske ili Slovenije i odmah u Champery, na najteže moguće. Bravo Marko, imaš lavovsko srce! Na žalost nitko se od naših ne kvalificira, ali realno gledajući bile su i male šanse. Bicikli odlaze na pranje, vozači isto tako. Hvala Bogu, svi živi i zdravi, samo u modricama. U apartmanu Šile prepričava dogodovštinu sa starta, gdje ga je startni sudac u čudu pitao da li će startati bez goggli (koje su zapravo svi skidali usred vožnje jer nema mjesta na stazi za skidanje folija)? Marko mu je u svom stilu odgovorio: “A nego kako?” )) Apartman lagano liči na štalu, sve puno blata i blatne odjeće i obuće. Uz laptop se čekaju prvi filmići i slike na netu do kasnije u noć. Sada se svi mogu opustiti jer je službeni dio za njih gotov. Krajnji rezultati su: Santo Tessari 156. sa vremenom 6:15.66, a Marko Šišović 170. sa vremenom 7:10,50. Chlamperay je pokoren.

Subota, 24.07.2010. – race day

U subotu smo napokon spavali malo dulje, prvo je optimistično najavljeno da odemo pogledati malo i treninga prije same utrke, ali naravno da smo se ukrcali na sedežnicu kada je već krenula i muška utrka. Ovdje Japanka dobiva svoj nadimak, jer na blatnu, mokru, strmu i sklisku stazu, a pri kojih 12 °C odlazi u – japankama. A nego kako!? Ako ništa, dobro je zabavio ostatak gledališta dok smo polako klizili i vijugali uz stazu. Uspjeli smo se svi razdvojiti, i naći ponovno na cilju, čak i Japanka koji je uz stazu sišao autom, i odgledao sve na video zidu. O samoj utrci ne moram puno pisati, većina je gledala ili Freecaster ili Eurosport2, ili jedan od gro filmića na netu, i svi znate da je ta razina vožnje daleko ispred naših pojmova. Čak i najboljima je polijetao helikopter (Nico Vink je ležao zamotan kad smo prolazili), pa je utrka na neko vrijeme bila i prekinuta. Šišljagić, Tina i ja smo taman odgledali Ben Reidov 360 2m iznad njega, i onda se požurili uhvatiti najbrže dolje na skokovima. Po stazi za pješake, koja je bila dobro uređena, stepenice, supportovi, su se vidli tragovi klizanja ljudi nizbrdo. Show program. A u publici pripadnici svih nacija. Novozelanđani, Australci, Britanci,

Francuzi, Njemci, Niskozemci, domaćini, Rusi, pa i Hrvati. Ludnica. Navijalo se svime, od vuvuzela, preko kravljih zvona, turiranjem motorke bez noža do udaranja kamenom o stup sedežnice (yours truly). Rasplet znate, Kristina je osvojila virtualnu kladionicu, moja dvojica u top 5. Nakon proglašenja i bauljanja po štandovima odlazimo u lokalni potok/riječicu oprat veš, pa nazad u apartman na ručak. Budući da smo bili smješteni u toplicama u izgradnji, postojao je jedan vanjski bazen koji smo iskoristili u 23h navečer, na temperaturi ispod 10°C. Voda prava termalna, smrdi po sumporu, no za malo se bućnuti čisto ok. Nakon toga nazad u apartman, gledanje filmića (ne prostih) i spavanac.

Nedjelja, 25.07.2010. – dan za Portes du Soleil i povratak

Prvo par riječi o samom području koji nazivaju Portes du Soleil (Vrata sunca). Radi se o švicarsko-francuskoj mreži, zimi skijališta, a ljeti bike staza i parkova. Ljeti je ukupno otvoreno 24 žičare, i sa ski-passom koji košta 24€ za odrasle, 20€ za U20, vam je slobodna upotreba bilo kojih od navedenih. Većina vas je čula za Champery, Chatel, Avoriaz, Morzine i Les Getz. Moglo bi se reći da je to Europski Whistler. Englezi to otkrili prije koju godinu i sada masovno nahrupljuju preko ljeta (pogodno im je što je aerodrom u Ženevi niti sat vožnje od tuda). Stvar je tako organizirana da ne možete ostati u slijepoj ulici, nego sve sedežnice su povezane u krug, i vozite gdje vam se vozi.

I tako smo i mi složili bicikle, Japanka i Onzek su ostali u apartmanu da boluju/odmore se za noćni put, a mi ostali kartu u džep, ski pass u drugi i put gondole koja vozi povrh Champerya. Plan je bio uhvatiti prvu gondolu u 8:30, uhvatili smo treću u 9:10. A s nama u gondolu i Danny Hart. Očito ga Santo nije prepoznao jer se nije upoznao s njim i iskomentirao linije od dana prije.

Dan je počeo tmurno i hladno, no dok smo se mi dočepali Avoriaza dvije doline dalje sunce je zasjalo i doslovno i preneseno. Sve u svemu pomalo liči na Les Deux Alpes, ali ima puno više šumaraka, tehničkih staza sa korijenjem i skliskim kamenjem (pogotovo crne na kojima se vozi francuski kup u Avoriazu i/ili IXS u Chatelu). Staza u obilju, kuda ćemo slijedeće? Malo sim, malo tam, ajmo ovu još jednom, ne, idemo nać’ crnu, a vidi ovo tamo, ‘oćemo na flow, na shorove… Nažalost, jedan dan nije ni približo dovoljan za obići sve, tako da smo mi eventualno vidjeli četvrtinu. Primjer: Dignemo se sedežnicom iz Avoriaza prema Chatelu, i spustimo do gornje stanice Chatela. I tada dođemo do putokaza za staze, 5 staza lijevo, 5 staza desno. Kamo krenuti? A da ne pričam, da se većina tih staza da kombinirati, prelaziti iz jedne u drugu, ma savršeno. Dan nam je stvarno proletio, i već smo se vraćali prema Champeryu, kada na jednom ultra brzom makadamu nema Kristine. Pogledam iza sebe i vidim da ona stoji i namješta bicikl. Dolazi do nas i ispriča kako joj se u punoj brzini neki veliki kamen izmaknuo ispred prednjeg kotača, i tako je zaradila slomljen šilt na kacigi i hrpu masnica i ogrebotina po tijelu. To ti je tako, preživiš svjetski kup i dotuče te makadam. Za povratak u mjesto dolazimo do starta WC staze (koja je službeno zatvorena i koju mi nije ni palo na pamet probati sa normalnim gumama i ruksakom), sam dolazak do starta je poprilično strm od vrha gondole, no po putu nam se ukaže nešto kao “ilegalni” singletrack i kojeg istog trena krećemo voziti. Ilegalni singletrack je bio strm u tri ćoška, sa masnom glinicom i borovom šumicom, tako da sam preko nekoliko puta klizio put bezdana. Na sreću, par grčevitih minuta kasnije ispadamo na cestu, Santo i Šile odlaze odvoziti zadnji dio WC staze, a Tina i ja se vraćamo u samo mjesto. Nalazimo se kod same Gondole, Šile se razletio na zadnjem skoku, koljeno razbijeno i natiče. Mi Hrvati!

Krećemo na noćni put, u 7 ujutro smo u Pazinu gdje nas Markova obitelj ugošćuje i hrani kao kraljeve. Hvala Vam!

I kako sve to zaključiti? Jednostavno prekrasno iskustvo! Za Portes du Soleil treba uzeti barem tjedan dana, i odsjesti na Francuskoj strani jer je Švicarska brutalno preskupa. No, svatko tko želi pravi bike odmor bi trebao tu regiju uzeti u obzir, isto kao i Les Deux Alpes. A za Champery, pardon, Chlamperay samo jedan citat iz vodiča Mountain Biking Europe: “Remember to avoid even thinking of riding the World Cup Course here, unless you’re a World Cup rider!”

Agreed.

Hvala na pažnji,

Shpiro