DAS IST WALTER REPORT

Posted by Vinko as Vijesti

Tko je Walter? Odgovor na to pitanje stariji će odmah znati, dok mlađi neka pogledaju jedan od najpopularnijih filmova bivše države, „Walter brani Sarajevo“. Toliko popularan da se u Kini još uvijek prikazuje u svom vlastitom kinu, i postoji pivo sa glavnim likom na etiketi! A jedan je od najprikazivanijih filmova na svijetu, sa milijardu ipo registriranih gledatelja!

Ako bacite oko na kraj filma, (YOUTUBE LINK), bit će vam jasnija poruka organizatora. NVO Horizont, skupina mladih entuzijasta uzela je citat iz filma koji ne veliča pojedinca nego cijeli grad koji se zajedno odupro okupatoru. Sada više nema okupatora, na sreću, ali ima grad koji ponovo treba okupiti i probudit i izgradit.
Nakon prošlogodišnjeg uspjeha sa utrkom „Prva DH Ofanziva 2008“ na Igmanu, dala se u još zahtjevniji zadatak.
Organizacija prve downtown utrke u Sarajevu.

Naša mala odiseja počinje iz Splita. Nakon brzinskog dogovora da ipak idemo, vrlo brzog pakiranja došao je moj transport. Jeep Wrangeler, i Marko, sa genijalnim rješenjem da konopom vežemo bicikle oko rezervne gume… Nekako na prvi pogled mi se učinilo da bi možda policija, carina i ostali službeni organi vlasti mogli imat komentar dva na to rješenje. Stoga smo posudili nosač od Nenada (kojem zahvaljujemo ovim putem), pa je sve to izgledalo puno normalnije. I bili smo spremi za put…

Našli smo se sa ostatkom grupe koja je već taktički davno razradila plan puta, kako do Sarajeva, i gdje se jede. Put je mogao početi. Malo vožnje bez krova, sunce, Sweet Home Alabama, pogledi prolaznika u karavanu od tri auta sa biciklima što strše na sve strane i put do granice je prošao bez ikakvih problema.

Na granici je već bila duga priča. Neki su se malo zadržali na prijelazu. Carinicima je baš taj dan bilo dosadno, i odlučili su pregledati svaku kesu, jasno u potpunosti neopravdano Nakon što smo se ponovo grupirali, krenuli smo dalje, uz dogovor da moramo što prije jesti, jer kao što svi znamo kretanje ogladni.

Uz par neuspjelih zaustavljanja nakon Mostara, stali smo u Jablanicu na ručak. Taman kako smo parkirali, počela je neka kiša. Prethodno sam bacio oko na CNN ovu prognozu koja je rekla, SARAJEVO KIŠA SLJEDEĆIH PET DANA. Uglavnom, ta kiša je stala i to je bilo to, više ni kapi nije palo, CNN nema pojma…
Odmah se počelo mlatit po domaćim delicijama, ćevapi, bureci, sirnice… Što reći, hrana je bila sjajna.
Punog stomaka smo krenuli dalje. I do samog Sarajeva više nije bilo nekih posebnih zanimljivosti, osim što od je to zemlja sa najviše benzinskih pumpi, pa početni strah o punjenju goriva i nedostatku istog, odmah se rasplinuo.

U Sarajevo smo stigli oko 20:30. I tu je zabava počela… Znali smo otprilike gdje trebamo ići, otprilike… Prvo što nas je dočekalo je zatvorena glavna ulica koja vodi ravno do Baščaršije. Tada nismo znali zašto, ali kasnije smo saznali da su se ljudi okupili u znak protesta zbog ubojstva mladog konobara. Dakle grad koji je osvješteniji od cijele Hrvatske koja se okuplja jedino kad se jede, pije i daje podrška nečemu što realno nema veze sa boljitkom njenih građana. Uglavnom, zbog prometnog kolapsa bili smo preusmjeravani na sporedne ulice, gdje smo se odvojili od ostatka grupe (oni su se naljutili na nas zbog toga ) Uz to smo imali i mali sudar, tj. tip se zaletio u našu gumu, ispred policajca… Naravno ignorirali smo ga, i nastavili dalje. Kako nismo bili baš pripremljeni, malo smo se gubili po kvartovima, dok nismo napokon našli spasitelja. Nakon par ljudi koji su nam davali direkcije, nudili rakiju, našli smo taksistu koji nas je prvo uputio kuda, a onda nas i stigao i otpratio do kampa.

Tamo smo se odmah raspakirali, postavili šatore, Marko je popeo Jeepa usred kampa, da ga ne zagubimo… Uto je i ostatak skupine našao put do kampa i počelo je vijećanje što sada. Spas se ukazao u obliku Meme, koji nam je došao izrazit dobrodošlicu, i uputio nas u sve što nas je čekalo idućih par dana.
Te večeri smo otišli na neki drum’n base, i imali vožnju s taksistom koji je jurio 200 na sat i lijepo nam objasnio da on čeka da ga Gospodar uzme jer je spreman. Mi nismo bili spremi pa smo jedva dočekali kraj vožnje.

Subota ujutro, buđenje, svi živi i zdravi, svako svojim poslom, na kraju su svi išli jesti. U međuvremenu se kamp dobro popunio. Čulo se glasova iz cijele bivše države. Oko 13h Memo je došao po nas na organiziranu vožnju po prošlogodišnjoj DH stazi na Igmanu. Brzinsko pakiranje, pokret, kolona od deset auta s biciklima krenula je kroz grad. Provlačenje kroz gust promet, gubljenje, prolasci kroz crveno i nekako smo svi čitavi stigli na odredište. Tamo su nas čekala tri kombija koji su nas prebacili na start.

Općenarodno veselje i spust je mogao počet… Nije… Odmah u startu smo mi iz BK. Krš, ja, Ratko, Vedran, i Tubi (Igor) ostali zadnji, odvojili se od skupine. Sami usred brda, ne znamo gdje smo, neradi mobitel, nema mahovine, vuci i međedi oko nas. I OK, idemo nizbrdo, tu ne možemo pogriješit. Nakon svega par minuta vožnje Vedran je probio gumu, ritualno, i svojim ultrasporim tempom krenuo u zamjenu. Uz to je htio i zapalit jednu, ali uz negodovanje ostatka skupine predomislio se. Da nije, još uvijek bi bili tamo. Bez daljnjih tehničkih poteškoća, nastavili smo dalje, i zamijenili ih padanjem. Ja,Ratko i Vedran smo se malo kotrljali i ispitivali Bosansku grudu. Jedino je Igor prošao bez posljedica, a on nije imao zadnju kočnicu. Kako nismo imali vodiča, svako malo bi krivo skrenuli, gubili se po šumi. Ipak, naše znanje praćenja i čitanja tragova guma pokazalo se korisnim i uspjeli smo nakon 45 minuta spustit se i priključit ostatku skupine, a oni su bili toliko ljubazni da sačekaju nas četvoricu.
Drugi spust je prošao skroz glatko, iznenadili se koliko je zapravo kratak. Kad smo došli do kraja, pogledali smo se i rekli, što već je gotovo?!!?! Dakle poboljšali smo vrijeme za jedno 35 minuta.

Premoreni, krenuli smo nazad u kamp, jasno ponovo smo se odvojili od ostatka grupe, pogubili se, vozili uz neku vojnu instalaciju gdje znakovi lijepo upozoravaju da je zadržavanje zabranjeno i da smiju pucat… OK Nekako smo se napokon uspjeli vratiti. Poskidali opremu sa sebe, i imali vrlo gej tuširanje za koje se nadam da niko nema slika…
Tako premoreni, izubijani, sjurili smo se u centar na obilazak i prejedanje. Navalili smo na sve domaće delicije koje su se nudile. Neizostavni ćevapi, burek, baklave, prehrana pravih sportaša. Totalna destrukcija hranom, točkice pred očima, zujanje u ušima i već smo bili spremni za krevet (21h…) No ipak, nismo mogli propustit pivu sa legendarnim Trickyem. Odveo nas je u centar, zaboravio sam ime kafane, no točilo se Crno Sarajevsko, i prekrasne žene su šetale oko nas. Ugodno druženje je prebrzo završilo, jer nas je neumjerenost u jelu zalita s pivom dotukla. Ubrzo smo krenuli nazad put kampa…

Tamo smo nastavili druženje, sa panoramskim pogledom na Sarajevo. U kasnim noćnim satima širili bratstvo i jedinstvo, i dobru volju među narodima… Momci iz Beograda, kako je to moj prijatelj Andro rekao, olakšali su dušu, jadajući se kako je loše stanje kod njih što se tiče sporta. Skupi dijelovi, malo događanja… U svemu tome prepoznao sam Hrvatsku prije desetak godina, tako da osim strpljena i promocije biciklizma, nemaju puno toga za napraviti.
Večer je završila uz neizostavno kreveljenje u šatoru, susjedi znaju o čemu je riječ…

RACE DAY.
Došao je i taj dan, razlog okupljanja. Iako smo se rano digli, i krenuli na doručak iznenadilo nas je što je staza već ograđena, i spremna. Organizacija je zbilja tip top! Ponovo smo pretjerali sa hranom… tako da smo se jedva dovukli do cilja, gdje su bile prijave. Ja sam se prijavio za Press Satnice se uredno držalo, treninzi su već pokazali tko su mogući favoriti, jasno Slovenci. Od prijavljenih oko osamdeset natjecatelja, samo četrdeset će proći kvalifikacije i voziti u finalu.

Ostatak dana, mi ne natjecatelji proveli smo gledajući najinteresantnije dijelove staze. Što me iznenadilo je discipliniranost gledaoca, osiguranje, GSS, redari su odlično odrađivali posao, no ljudi kojima su bile kuće uz stazu, ulazi zatvoreni, uzurpirani… niko nije imao nikakvih primjedbi, ne kažem da bi oni trebali imat, no poznavajući stanje u recimo vlastitom gradu, znam da bi se našao barem jedan koji bi radio probleme, i svima pokvario užitak. Uglavnom utrka je protekla bez ikakvih izgreda, i većih ozljeda vozača.

Svi vozači B.K. Krša su se kvalificirali za finalnu vožnju. U sada nepostojećoj kategoriji hardtaila, naš Vedran Kundić je bio prvi, a u ukupnom poretku 18. i ostavio mnoge na fullovima iza sebe. Eto, moram ga pohvalit malo.
Prilikom kvalifikacija, Marko, je malo pretjerao, i preletio zloglasni skate box, čime je samog sebe diskvalificirao iako je i sa padom uspio vremenski ući u finalne, no zbog ozljeda nije mogao nastaviti. Led mu je bio najbolji prijatelj idućih par sati…

Nakon utrke, morali smo odmah krenuti nazad za Split. Brzinsko pakiranje, kratko pozdravljanje, i mahali smo Sarajevu…
Walter je ostao iza nas, do iduće godine.
Sarajevo me iznenadilo u svim pogledima, očekivao sam više posljedica rata, od samih ožiljaka po gradu, do ljudi koji će možda krivo gledat neku registraciju, ili naglasak. Iako kratak boravak, nastojali smo obići što više, upit što više, u ta tri dana, nismo imali nikakvu neugodnost, ljudi su bili više nego prijateljski. Sarajevo je metropola koja zaslužuje svakako još više, i srećom ima ljude koji rade na tome.
Nadam se da ovo nije zadnji ovakav događaj, a iz ovog do sada, mislim da će nas iduće godine još i više obradovat.

Vinko