Epski krajolici, turbofolk vikendice i srušeni most

February 14, 2007 Comments Off

Jutro odjeveno u sivo-crnu uniformu nije obećavalo. Oblaci su zapinjali za satelitske antene po krovovima, ulica je bila mokra, neki su se jalijaši svađali pred mjesnom zajednicom. Kiša zapravo i nije padala ali su kapi levitirale stotinjak metara iznad tla samo čekajući znak da zapadaju. Sve je bilo sivo! No, ja sam dan prije odlučio da me samo nuklearni rat u bližem komšiluku može spriječiti da vozim i to samo ako bojeve glave rasture trail. Nagurao sam u ranac svim bajkerima znane potrepštine za jednodnevnu vožnju i zapedalao ka zbornom mjestu.

A tamo postrojeni bajkovi i uzbuđeni biciklisti odreda odlučni da ih kiša ne spriječi da odvezu još jednu rundu prirodnim ljepotama Bosne i Hercegovine (ovaj put malo više Hercegovine) izazivali su komšijske komentare tj. narodnim jezikom izrečene psihijatrijske dijagnoze. Bicikli su rutinski spakovani i uvezani na galerijama i u prikolici, pa je petnaest biciklista u tri vozila pošlo put nacionalnog parka Blidinje.

Kiša je dobila dozvolu za padanje onog momenta kada smo krenuli. Ljevalo je cijelim putem, i u Konjicu, i Jablanici, pa i na Sovićkim vratima i u ski-centru u nacionalnom parku. Kažu da nada umire zadnja. E, pa meni je tada bila na samrti.

Parkirali smo na parkingu ski centra nazvanog po cuvenom bosanskohercegovačkom olimpijcu Mati Bobanu i odlučili da u lokalnom restoranu malo sačekamo moguće poboljšanje atmosferskih prilika. Bili smo jedini gosti, a konobar nije znao razlikovati čaj od šipka od čaja od kamilice, niti lozu od pelinkovca ili je samo bio nadrndan mimosezonskim gostima. A onda je kiša stala!!!

Uopšte se ne sjećam skidanja bajkova sa vozilica, niti spremanja, niti okidanja onih uvodnih fotki na kojima su bajkeri posloženi ko gardisti pred Predsjednikom. Spržio sam niz nekakvu stazicu do solidnog makadamskog puta koji vodi uz sjevernu obalu jezera po kojem je cijela oblast nazvana. Prvobitni plan, uspon na vrh planine Čvrsnice-Pločno (2225mnv), te spust u Drežnicu (200mnv) kojim bismo izgubili 2000 metara visinske razlike otpao je zbog lošeg vremena. Jebiga, drugi put! Zamijenila ga je lakša varijanta vožnje oko jezera Blidinje. Jugozapadni vjetar jeste rastjerao kišne oblake, ali je prijetio da rastjera i nas. Puhao nam je u lice dok smo se raskvašenim krajolikom uz sjevernu obalu jezera kretali prema istoku.

Kompletan plato na kojem se nalazi jezero prostire se između planina Vran i Čvrsnice, a najbliži su mu gradovi Jablanica, Prozor (noćas mora pasti) i Mostar. To je blago je brežuljkasta visoravan koja (sad ide otrcana fraza) već na prvi pogled svakom XC biciklisti oduzima dah. Nekad stočarski kraj, nedavno pretvoren u nacionalni park, a danas obogaćen neprimjerenom gradnjom (vikendica hercegovačkih tajkuna i njihovih pobočnika) uglavnom je pokriven travom i mjestimično niskom makijom. Ne postoji niti jedna značajna prepreka vjetru koji je, dok smo vozili, neprekidno ubrzavao i postajao značajna prepreka našem napredovanju. Na vožnju smo krenuli iz samog podnožja Čvrsnice koja se sa naše južne strane uzdizala kao litica iznad ulaza u rudnike Morije u Gospodaru prstenova. Zapravo, cijeli plato okružen planinskim masivima izgledao je nekako epski. Nije mi bilo teško krajolik smjestiti u neku pjesmu u kojoj se u stihu desetercu sijeku glave, a dugokose vile kršnim junacima izazivaju erekciju. A kad smo još prošli pokraj table sa natpisom ‘Hajdučke vrleti’ sve su stvari definitivno došle na svoje mjesto.

Na istočnoj strani jezera skrenuli smo s puta koji vodi uz sjevernu obalu jezera i produžava dalje ka srcu Hercegovine na mnogo grublji makadam, koji će se čas pretvarati u singletrack, a čas potpuno nestajati u travi i među stijenama.

Čim smo se našli na južnoj strani jezera, zapravo na samom sjevernom obronku Čvrsnice, vožnja se pretvorila u pravu avanturu. Penjali smo se i spuštali niz brežuljke mimo staza. Zapravo staza tu nije ni bilo, pa smo iskoristili priliku da se malo poigramo freeridea jurcajući niz obronke i dropajući preko grba. Čudo jedno šta su XC bajkovi u stanju da podnesu, sve dok im se kao na mom ne rasklima kruna na viljuški. Na tom dijelu teren je travnat, ali kraški, kamenit i na strminama jako zahtjevan za vožnju, pogotovo jer je nakon kiše bio mokar. Kočenje na spustovima je bilo ‘na vlastitu odgovornost’ ali ko je uopšte vidio kočiti na nizbrdici k’o izmišljenoj za jedinstveni doživljaj stiskanja guzova, blage drhtavice, znojenja dlanova i ostalih nuspojava što ih izaziva prekomjerno lučenje adrenalina. Grbavi spustovi, na kojima je lanac znao spasti ukoliko nije bio dovoljno zategnut i usponi koji se nisu mogli savladati inercijom od spusta koji je prethodio, tražili su stalno mijenjanje brzina. A, šta da se radi, zbog nečega moraš držat glavu povezanu s dupetom. Iako nismo savladavali neku značajnu visinsku razliku, ne mogu reći da vožnja, pogotovo sa južne strane, nije bila naporna. Blato do naba, mokra trava, prolazak preko predjela bez puta ili staza, mnogo kamenja na obroncima ali i prizor sunčevih zraka koje buše oblake i odbijaju se o površinu jezera (za one istančanog ukusa) obilježili su ovu dionicu. Hajduci s kuburama i jataganima ovaj su put izostali.

Došavši na zapadnu stranu jezera prešli smo preko ravnice do istog onog puta kojim smo krenuli na vožnju oko jezera.

Da nadoknadimo ‘gubitak’ vožnje do vrha Pločno i dugog spusta, odlučili smo da se umjesto autima u Jablanicu spustimo biciklima. Od Sovićkih vrata do centra Jablanice, visinska razlika je skoro 1000 metara, a put je dug nekih 30 kilometara i vozi se od dvadeset do četrdeset minuta, zavisno od zapremine muda. Do Sovićkih vrata još jednom smo prošli putem duž Nacionalnog parka Blidinje. Naše smo (pazi sad fraze) umjetničke duše napajali ambrozijom fenomenalnih pejsaža koji su se otvarali pred nama. Istini za volju, pejsaži su mjestimično nagrđeni vikendicama čije ‘turbofolk’ fasade potpuno odudaraju od ambijenta. Ništa neobično pod ovim komadom neba. I još jedna opaska. Duž ‘glavnog puta’ koji prolazi kroz nacionalni park Blidinje na svakoj su raskrsnici postavljeni putokazi, tako da je teško zalutati dok god se držite ceste. Potrebno je samo da znate kuda ste naumili i da pratite oznake.

Spust u Jablanicu bio je pravo uživanje u svemu što brdski biciklizam predstavlja, ponajviše u jurcanju koje budi adrenalin. Više od pola puta je makadam, a ostalo asfalt mjestimično provaljen kamionima, a mjestimično odronima kamenja. Završava se u samom centru Jablanice, nedaleko od relikvije iz doba samoupravnog socijalizma, mosta kojeg je Jul Briner (doduše u filmu Veljka Bulajića snimljenog po istinitoj ‘IV neprijateljskoj ofanzivi’) srušio po naređenju The Vrhovnog Komandanta. Čekajući da stigne ekipa s autima mi smo okupirali bašticu nekog kafe-bara, zaklali nekoliko konzervi i punili stomake, piljeći u nakvasalu Neretvu. Onda smo naručili po pivu i komentarisali netom dovršenu vožnju, te smo obavili kratki foto sesion na poprištu čuvene ‘Bitke za ranjenike’ i mjestu strateškog narodnooslobodilačkog sjeba mrskog okupatora.

Onda je stigao motorizovani dio klape, pa smo se zapakovali na i u aute. Ja sam zaspao umoran, mokar, prljav i zavaljen na zadnjem sjedištu Golfa dvojke na putu ka kući, tušu i pilećoj supi. Bijaše to ne preduga, ali po svemu uzbudljiva vožnja!

Sead Vrana

Komentari su zaključani.