Fir of the dark

January 19, 2008 Comments Off
Fir of the dark

fir ov d dark

Prije sat i pol moj život je zauvijek napustio vrlo dobar prijatelj.

Zadnjih 5 dana me svugdje pratio. Čak je jučer otišao s Markom (gospn potprecjednik) i Vedranom (Njegovo Štovano Predsjediteljstvo) i mojom visokom malenkošću na Sljeme, na noćni zimski spust. Momak je fakat imao muda. Ovo mu je bio prvi put na Sljemenu, i odma u glavu. Čim je vidio da idem ja, već je bio tamo, bez razmišljanja. Pravi frend.

Krenuli smo dobro naoružani: Marko je furao Kona Chute/Dirtjumper/prednji disk jurišnu kombinaciju, Vedran nam je pružao zračnu podršku s malom slatkom Konom nabrijanom za frirajd a ja sam, kao i obično, tukao teškim protupješadijskim Shoreline Trailom, XC vozilom posebno prenamjenjenim za neprohodne nizbrdne terene. Ona dva sretnika su se pravila važna sa svojim svjetlima na akumulatoriće (kamo li samo odlaze svi ti novci od naših članarina?) dok sam se ja usudio krenuti na planinu sa civilnom verzijom Sigmine lampice.
Nas trojica smo se utrpali u moj kamijončić, pokupili Vedrana kod Katedrale (ima li neko dublje značenje činjenica što se stalno nalazimo ispred katedrale? Možda mi momci pokušavaju nešto reć…), te na putu prema Sljemenu opustošili lokalnu benzinsku od sveg čokoladnog.
Policija je postavila blokadu ceste na samom podnožju. Ispred nas je bila kolona od 10ak automobila, a iza mene se odma naguzilo još par izletnika koji su odlučili provesti zdravi vikend na Sljemenu u komforu svog auta. Znao sam da će bit belaja ako murja zaviri u gepek-prostor mog kamiona gdje smo krijumčarili oružje pa sam nabrzaka izveo rikverc-ručna-motanje u lijevo-gas rutinu i zbrisao momcima u plavom.

Stali smo ispod žičare. Nebo je bilo plavo, desne stepenice su bile izvan upotrebe, a građanski rat u Istočnom Timoru je još uvijek trajao. Cienjeni Preciednik je odlučio da idemo žičarom. Da, napravili smo herezu prema XC-u i popeli se na planinu artificijelnim sredstvima prometovanja.
Moj ‘šmrc’ prijatelj je pošao s nama. Bio je u žičari i prisustvovao top-šekret sastanku koji smo održali u kabini žičare o kojem Vam ne smijem previše pričat jer je opasan po zdravlje, no ukratko smo raspravljali o dosadašnjem životu ovog sajta i njegovoj budućnosti. Donesen je zaključak da treba to još razvit, dogovorit suradnju s dućanima MTB/freeride opreme, poradit na multimediji i još nekim detaljima od kojih vi ne trebate znat niti jedan.
Stigosmo tako i do vrha gdje smo, ukratko:
1. popili kuhano vino, a ja sam poznaniku kojeg sam sreo oteo i gutljaj-dva pivice
2. našli neki snowboardersky jumpić i zekali se s njim (uspio sam skočit tek iz 6og pokušaja zbog snijega koji me stalno bacao iz putanje)
3. spuštali se do Grofice, padali u snijeg, smijali se kočnicama koje ne rade
4. popili još jedno kuhano vino (ja sam na svojoj šalici grijao smrznute nožne prstiće)
5. negdje tokom toga smo se malo družili s nekim važnim ljudima koji dilaju gume i imaju puno veze s nadolazećom utrkom… no to je druga priča

e, i onda je došao 6. Eeee, 6.
GOTOVO JE! SPUŠTALI SMO SE NIZ PLANINARSKU OAZU, BIKČEVIĆEVU! I NIKO NAM MIJE MOGO NIŠTA! PO MRAKU! I KROZ SNIJEG! A?! DI STE SAD, PLANINARI, MALO VAS JE MALO VAS JE P…

Kvragu, Marko mi je upravo upao u ured da mu spržim neke slike pa sam morao stat i sakrit text. No, gdje sam stao?
A, da.
I tako smo mi pripremili kacige, hrabrost i lampe (ja onu svoju jadnu a oni one svoje skupe, mamicu im…) i hitili se nizbrdo.
Prvi put smo stali nakon 7 metara jer je Marko pao. Onda smo se vozili još 30ak pa je pao Vedran. Onda smo stali nakon još 70 metara jer je meni riknula svjetiljka (kurva!). Onda sam gafer trakom zakeljio svoju meglajticu (koju uvijek nosim sa sobom, uz nož i konac za zube) za guvernal i tak se spuštal. Cijelo ovo vrijeme snaga kočenja naših jurišnih dvokolica se progresivno smanjivala s tim da je najgore bilo meni jer ja™ imam vibrejkove a ona dva dušmana diskove (platićete vi kad narod dođe na vlast samo čekajte svinje buržoaske grhm). Onda smo se vozili neko vrijeme, vrištali kad smo u mraku prošišali pored nekih zaostalih planinara (vremenski, ne mentalno, jooj), onda sam ja vrištao kad sam u jednom zaj*****m zavoju odlučio skočit s bicikla jer mi je alternativa bila pad u kanjon bez kraja i konca (u mraku je sve izgleda zlije) i zabio si veliki ring u potkoljenicu. Nakon što sam se dignuo, nakratko mi je kroz glavnu sjevnula misao “Jao, što su ti shinguardovi dobra stvar. Da ih bar imam.” I nastavio dolje.

Nakon zadnjeg, epskog, sklizanja niz apsolutno zaleđenu padinu manevrom “lijeva noga na podu – desna na pedali – samo na zadnjem kotaču” dokoturali smo se do kamiona. Damage report je bio par natučenih guzova, moja krvava noga, moj lanac koji se odlučio sakriti od mjenjača među pedale, moj zadnji mjenjač koji je otišao na godišnji i na svom mjestu ostavio zlog brata blizanca koji je samo ljenčario i moja “Hot Chilli” čarapa… razderana. Šmrc! Šmrc, kažem!

Ali se zato moj prijatelj odlično proveo.

I sad ga više nema. Najčudnije u našem odnosu je bilo to što uopće nismo pričali, a prvi i zadnji put smo se vidjeli tek na par sekundi. On je meni izgledao kao jedan od onih bureka, ne trokut nego oni smotani. Bio je te veličine i oblika, samo smeđ i drukčijeg sastava. Ne znam kako sam ja izgledao njemu, jer prije nego što je mogao išta reći, spuznuo je niz WC školjku i polu-utopo se u kanalizaciji. Učinilo mi se da mi je namignuo.

Majke mi, najogromnije govno koje sam IKAD israo. Užas. Pola kile, ziher.

Da ne kažete da lažem, imam fotke. (ne, ne te, nego one s vožnje. Perverznjaci!)

P.S. Da ne bi neko rekao da samo serem gluposti i ne radim ništa konstruktivno za ovaj sajt, napravio ja 2 recenzije/reviewa il kak se to već zove. Jedan je za kacigua druga za neštovrlo praktično. Pa vi vidite.

P.P.S. Big up 2 Ozren koji se ozlijedio prilikom svojih prvih homoseksualnih iskustava na faksu. Ozdravi brzo! :-)

Komentari su zaključani.