HAOS BA! AL’ TOTALNO…

Posted by dbk collective as Izvještaji, Vijesti

[Ovo je napisao Grbo op. ur.]
Ipak sam za vikend odlučio otići u Bihać na DH trku. To sam želio već prije nekoliko godina, al’se izjalovilo. No eto, ove  sam se godine uspio „dogovoriti“ sam sa sobom i zapaliti dolje. I nije bilo loše…

Za vas „neznalice“, grad Bihać ima 60-ak tisuća stanovnika, udaljen je samo 150 km od Zagreba, podno planine zvane Plješevica (ne Plešivica kod Jaske). Ima i Hrvata i Muslimana i Srba i, ne biste vjerovali, još uvijek svi žive skladno (tj. nema sranja). A ne kao što neki misle da je dolje opsadno stanje zbog jednog navijačkog fajta.

Trka se održavala na obroncima tog „brda“ u organizaciji kluba „LIMIT“ čiji je vodeći čovjek nadimka Lipa i s pomoću dečki iz bihaćkog biciklističkog kluba „DAJ KRUG“. Za vašu informaciju u tom dijelu Bosne ih samo četvorica voze DH, a svi su manje-više počeli voziti prije godinu dana. Lipa se čak ne bavi tom vrstom biciklizma. Plaće su im daleko manje od naših, pola ih ne radi, sponzora su dva (i još sam puno rekao) pa su ipak uspjeli po treći put organizirati utrku. Tak se to radi!!!!

Krenuo sam u subotu ujutro, vrijeme je bilo u papru (kao što znate), ali je prognoza za nedjelju bila OK i bez kiše (e, bogme su se zajebali). Stigao sam za oko 2 čuke i uz manje probleme uspio doći do DH staze. Dobro, donekle… Bila je magla, ili niski oblaci, „brdo“ od skoro 1600 m/nm nije se uopće vidjelo i jedva sam uspio na nekoj banderi vidjet isprane strelice – DH staza desno, DOM Plješevica lijevo! No ni nakon vožnje od 2 km u oba smjera nisam uspio naći ni stazu ni dom. Majmun, al’ kaj bute! Signala na mobu ni za lijek, nikog za pitat. A već debelo kasnim za trening u 11. Il’ sam bar tak mislio. Niš, rekoh, vratit ću se do križanja, pa bu već neko naletil. I tak bijaše… Naletjeli Slavonci, njih preko nekoliko u dva auta. I zajedno o’šli u potragu za domom. Morate shvatit da se to sve odvijalo skoro u p. materini, nigdje kuća, samo makadam koji bez ikakve logike ide prema dolje. I uspjeli mi uz pomoć nekog čiče doći do doma. A tamo domaćini (Lipa, Ermin, PainKiller…). Brate mili! Koja ekipa, koja spika… Strašno (‘ko je bio na Valteru zna o čemu govorim).

Nakon kratkog upoznavanja, razgledavanja doma i ostalih popratnih stvari, saznah da smo stigli prvi, da je većina otkazala, što zbog Samobora, što zbog vremena i da jednostavno nisu bili sigurni hoće li itko uopće doći. Saznah isto da je u zadnja 24h palo 75l kiše po m2 (to bi vam bio neki prosjek za cijeli mjesec za neke gradove). Zbog toga su odlučili ići još jedanput na stazu i maknut svo lišće i grane što je voda donijela i vjetar napuhao. Prava prilika za on-foot inspekciju staze, malo fizičke aktivnosti (ne mogu ja nigdje bez grablja i lopate), a ni vrijeme nije obećavalo za planirani poslijepodnevni trening.

Brzo presvlačenje, kombi i paljada gore. Za 15-ak min. smo bili gore, možda ipak malo više, jer smo čekali ekipu iz Visokog (ak ne znate di je to, od tamo su vam one bosanske piramide). Prvi dojam o stazi je bio dobar. Starta se po nekakvom širokom planinarskom putu, manje više je cijelim dijelom staza takva, od 1 do 2 m široka, cijelim dijelom blago polegnuta, prirodna, ne na silu prokrčena. Podloga mi se odmah svidjela. Kombinacija čudne zemlje, više nekakva mješavina pijeska (šljunka) i zemlje i pun k* kamenja i stijena. Još me ugodnije iznenadilo što uopće nije bilo blata i nije bilo sklisko (bar na većem dijelu staze). Nakon nekih 300-tinjak metara od starta dolazi se na prvi drop od nekih 1.20 m nakon kojeg je kombinacija desnog pa lijevog benda. Puno truda, kvalitetno izrađeni, ali ipak malo fulani (nije se baš moglo iz jednog benda u drugi, ali nema veze, korigirat će se).

Nakon toga skok preko srušenog drveta i prilaz na prvi drveni element (drop od kojih metar i kusur) i zatim pedaliranje na njihovu verziju „skijaške“ skakaonice – drveni drop od neka 2 m na blagu kosinu.

Nimalo mekano! Moram spomenuti da su si dečki stvarno dali truda i sve to izveli jako dobro i uz sve su napravili dobre čikn-vejove! Poslije toga samo gas, široki makadam i kamenje i kamenje i još kamenja… Stvarno drndavo, i stvarno dobro. Staza je relativno brza, mora se dosta pedalirati jer se na tim „rocky-section“-ima dosta uspori. Na stazi je još par brzih i odličnih bendova, a nakon posljednjeg je zadnji i najveći kameni dio.

Iz njega se ide na uži dio, kao neki singletrackić koji vijuga kroz grmove, a izlazi na livadu koja vodi ka ciljnom skoku – roadgapu. Sve u svemu, ima se što vozit, nije teška, nije stresna, baš za guštanje i uživanciju. Al da se može past, može…

I tako prošli cijelu stazu, sredili kaj smo trebali, kiša i dalje padala, više rominjala. O’šli mi nazad u dom dogovorit se za dalje i na kraju dogovorili. Grah, piva i zajebancija. I pogađate, niš od treninga na kraju. Moram reći da su cijene više nego povoljne. Pive se kreću od €0,80 za Unski biser do €1 za Karlovačko i sl. Pite, bureci, kolači €1, domaći grah €1,50. Razlog više da iduće godine svratite. Uz šegu, cugu i klopu priveli smo subotu kraju…

Nedjelja je bila dan D. Nažalost, kiša je i dalje rominjala, sve je i dalje bilo mokro, i dalje se nije vidjelo dalje od 2 bukve. Vozača se uspjelo skupit svega 14, nažalost najavljeni nisu ipak došli. Šteta, bilo bi atraktivnije za malobrojne navijače i gledatelje koji su došli bodrit budale na skupim biciklima kako se ganjaju po blatu i kišu. Dečki su za manje od sat vremena cilj pretvorili u WC arenicu (Redbull luk, izložbeni štand, zikica). Ambijent i atmosfera odlična. 50-ak gledatelja, Redbull djevojke…

Odradili dvije trening vožnje, 1 sa mjerenjem vremena i zatim krenuli na kvalifikacije… Bilo je par padova. Ništa ozbiljnije. Čak sam i ja zaleg’o u kvalifikacijama, ali o tome na kraju.

Za finale se nije dugo čekalo, odmah se išlo gore. Startalo se svakih 2 min radi manjeg broja natjecatelja, što je davalo dosta sigurnosti vozačima tako da su bez bojazni jurili dolje, bez brige hoće li naletjet na koga ili će njih neko „iber rundat“. Staza je bila ipak malo klizavija nego na treninzima (vrijeme, a i vozači su učinili svoje), te su svi vozili malo sporije, ali se na kraju poredak nije puno promijenio u odnosu na kvalifikacije. Na kraju je to izgledalo ovak nekak:

1. Hasan Gušić BiH vrijeme 04:03

2. Vedran Marinčić HR vrijeme 04:08

3. Emir Golić BiH vrijeme 04:23

4. David Bošnjaković HR vrijeme 04:28

5. Dragan Bogović SRB vrijeme 04:37

6. Albin Toljević BiH vrijeme 04:48

7. Tarik Ganić BiH vrijeme 05:14

8. Miroslav Bošnjaković HR

9. Asmir Pehlivanović BiH

10. Marijan Bošnjaković HR

11. Senad Kurtagić BiH

12. Marko Jozić HR

13. Mario Radan HR

14. Muris Rekanović BiH.

Nakon toga uslijedilo je proglašenje, grupno slikanje i odlazak u dom na klopu i cugu koja nas je tamo čekala!

Sve u svemu, trka koju je vrijedilo otić vozit, vidjet, što zbog staze koja je odlična za vozit, kako za početnike tako i za „wannabe pro“ vozače, što zbog ekipe i dečki koji su stvarno mrak, zajebanti i odlični domaćini (dečki pozdrav), a što i zbog graha i bureka u domu. Iako je bilo nekih „nedostataka“ u organizaciji, a na koje „mi tu“ nismo navikli, dečki su vrlo rado prihvatili svaku sugestiju i komentar i sve to marljivo „zapisali“ kako bi iduće godine napravili još bolju i uspješniju trku. A ja se nadam da ću iduće sezone pisat o još više vozača, o boljem vremenu, bržoj trci i još boljoj zajebanciji.

P.S. Onaj moj pad kaj sam spomenuo gore – pogledajte kak je to izgledalo. Posljedica: 3 min. hvatanja zraka na škrge, natučena cijela desna strana (k’o da me tenk zgazio) i trzajna ozljeda vrata. Al’ sam inače super.