Bio je to još jedan vikend davno isplaniran za, po svemu sudeći, zadnju ovogodišnju utrku. Nema se vremena za trenirati ni baviti biciklom pa se smanjila i količina odlazaka na utrke. Prošle godine utrku u Daruvaru sam propustio pa sam se nakon toga zarekao da ću ove godine na bilo koji način dovući sebe i bicikl pa da vidimo kako to Daruvarčani i BK Ždral pripremaju. Uspio sam nagovoriti i bolju polovicu da mi pravi društvo, a naravno sinak je bio više nego oduševljen što će opet gledati svoga tatu kako juri kroz šumu, na nizbrdici naravno.
Neki su prognozirali vradžbine od neke tamo stare babe Jage da će taj dan biti opći potop te da će staza biti živo blato. Skoro su i oni i baba pogodili, ali nebo se smilovalo sve do popodne. Samo par dana prije je padala kiša, čudo ipak je listopad, pa je staza poprimila onaj pravi jesensko/zimski uzorak. Jedina prednost je kad padneš da ne boli jer je sve mekano. Jedini nedostatak je to što kad imate dvije zgodne plavuše koje se bore u blatu onda publike ima i po krovovima, ali nas muške dok se tako borimo, dobro ne baš na taj način jer bi to bilo perverzno, onda je slaba odazvanost. Stvarno bi svi trebali baciti te bicikle u kontejner i početi se baviti nogometom. Ili ipak ne?!
Odradio sam subotu na poslu odjurio doma po ženu i dijete i gas, koliko je to bilo moguće sa trenutnim autom, prema Daruvaru. Pošto starci uživaju penzionerski život u tom gradiću onda barem imamo gdje i spavat. Mislio sam čak i odvoziti probni krug nove staze, ali nakon puta i obilnog ručka tijelo se nije moglo pomaknuti, a kamoli još da idem pedalirati. Bolje da se malo hrane primi jer ću stazu ionako upoznati u četiri kruga koja ću morati odvoziti na utrci.Uspio sam se odmoriti psihički i fizički za utrku da nebi bilo kao prošli put da dan provedem po zdrastvenim ustanovama.
Nakon lijepo prospavane noći tjelesni sat me probudio u sedam ujutro. Valjda je mislio da trebam na posao. Nakon što sam izvrijeđao samog sebe ustao sam se, skuhao ženici i sebi kavu i sa praznom i odmornom glavom pojeo doručak da imam snage za utrku. Sa svojim biciklom i neizostavnim Matejevim biciklom na autu, krenuo sam prema stazi koja se ove godine nalazila kod gornjeg Daruvara u šumi Dabrovac. Zadnja utrka SBBL (Slavonske brdsko-biciklističke lige) pod organizacijom BK Ždrala i budnim okom predsjednika Zlatka Zajeca, skupila je popriličan broj natjecatelja iz te regije. S obzirom da ih je dosta bilo pesimistično što se tiče vremena ipak ih je i dosta dovuklo svoja vozila da pokažu za kraj što mogu. Najveće iznenađenje ovogodišnje SBBL su bili dvojica individualaca koji su srušili sve standarde Sport kategorije. Goran Marić i Ivan Pintera su pokazali sve svoje umjeće vožnje na svakoj utrci na kojoj su bili. Svaka čast obojici. Da se ostali ne nađu uvrijeđeni, svi su dobro vozili i trudili se. Skidam kapu Deni Kremeru koji je kao biciklist rekreativac odvozio sve utrke i poslije svake, zadnji ili među prvima bio pun entuzijazma i pozitivnih kritika. E takav bi trebao biti svaki vozač na utrci i prolazit u svakom krugu kraj fotografa sa smješkom. To sam primjetio na par posljednjih utrka da se više nitko ne zna niti šaliti. Utrkivamo se i „borimo“ za dvadeseto mjesto i probaš malo sa nekom šalom opustiti napetost i umor, a svi se drže kao da voze svjetski kup i bore se za prva tri mjesta. Dajte ljudi malo opuštenosti!Što se tiče fotografa, jedan jedini Damir Novaković je pokazao požrtvovnost i dobro oko. Ipak je na domaćem terenu pa se mora i malo više potruditi.
Uglavnom, vratimo se utrci. Preuzeo sam svoj broj koji sam čak mogao i birati. Malo popričao sa ostalim vozačima i krenuo se pripremiti za utrku. Taman su došla moja tri navijača. Matej, koji je odmah dotrčao da skinem sa krova i njegov bicikl, ženica, opremljena kao da će provesti tjedan dana u šumi i tata, Matejev dida, kao dodatni fotograf. Matej i ja smo sjeli na svoje bicikle i krenuli zajedno prema startu, Matej malo razočaran što on ne može isto voziti utrku kao i njegov tata. Ipak se bez imalo straha i ustručavanja spustio prvim dijelom staze po makadamu i uletio u šumu na prvi spust. To je moj sin. Istina da je mama malo prigovarala, ali balet nebude trenirao to je sigurno. Točno u jedanaest dečki iz 99 Balona su opomenuli vozače da se jave na prozivku jer je trebala početi utrka. Svi su se kao u školi javljali stričeku koji nas je prozivao, normalno uz par opomena da se stišamo. Stvarno smo neozbiljni.
Start je označen prvo za kategoriju Master, a poslije par minuta za našu kategoriju Sport i za kraj onaj zgodniji dio vozača, kategorija žena. Pošto su me po prozivci stavili pred sam kraj skupine, većina vozača ispred mene me usporila na prvom spustu. E radi toga imam zamjerku iliti prigovor. Zašto se nitko na spustu ne može maknuti ako iza njega ide netko brži? Ako se meni nizbrdo juri 80km/h onda molim malo mjesta isto kako se i ja maknem nekome tko je brži od mene na usponima. Stvar sportskog ponašanja, ali dobro, bilo pa prošlo. Za slijedeći put ćemo malo agresivnije. Prvi krug sam odvozio više kao trening da vidim gdje je što na stazi. U drugom krugu sam shvatio da još moram odvoziti dva kruga što mi i nije baš bilo drago ali što se mora nije teško. Na svakoj kontrolnoj točki je netko dobacivao riječi podrške, a na izlazu na makadam su bila moja dva navijača, sin i žena. Malo dalje je bio dida koji je pokušavao fotkat. Damir fotograf je jurio po stazi gore dole i prošao više kilometara nego svi mi, ali zato je uspio napraviti popriličan broj fotki koje su više nego odlične.Bravo Damire! Sad imamo uspomene na naše glupiranje, pardon, utrkivanje. Prvi dio staze je bio odličan i dosta suh, ali zato nakon prijelaza preko livade počinje ona prognoza babe Jage koje su se svi pribojavali. Uspon je bio popriličan i još k tome toliko blatan da nas je većina imala osjećaj da smo na sobnim biciklima. Prva tri kruga se nisam ni trudio popest pedalirajući, ali sam u četvrtom odlučio probat pa kud puklo da puklo. Glava je ionako već bila prazna od umora, a noge su više manje automatski okretale pedale. Prvi dio sam uspio izvoziti, a kad sam stigao do drugog uspona vrtio sam pedale i shvatio nakon par sekundi da stojim na mjestu. Kotači su mi propali u blato toliko da se bicikl nije mogao niti prevrnuti. Ništa od toga. Ipak je uslijedilo guranje, a i guranje je sport. Jureći prema cilju sa obje ruke u zraku vidio sam didu kako čeka za fotofiniš i Mateja kako čeka da istrči pred mene sav sretan i oduševljen sa tatinom vožnjom.
Odvozio sam četiri kruga i pričekao da malo dođem k sebi te krenuo sa Matejom da mu pokažem stazu jer je on to morao probati. Naravno da su ga se još uvijek sjećali kao vižlastog biciklista sa biciklijade u Daruvaru kad je na bici-klincima pokazao sve svoje umjeće vožnje. Spustili smo se nas dvojica kroz šumu i natrag gore prema autu. Tu su se već pripremali „Elitovci“ za svoj start. Među njima je ovaj put dominirao Tomislav Nemet iz BK Maraton Team-a, a za kotačem ga je slijedio lokalni dečko Saša Jeftinić. Cure, kojih je nažalost bilo samo četiri, vozile su kad i mi i završile skoro kao i mi. Prevladala je Dea Pavičić, a iza nje Ines Čuljat. Bravo cure! Sve u svemu utrka je prošla odlično sa par nedostataka. Najvažniji od svih je taj da je gospon predsjednik mogao nabaciti par šlepera asfalta na zadnji uspon, a ne da se mi jadni moramo mučiti ili barem ugraditi kao na skijalištu jednu vučnicu. Mislim stvarno! Ne, stvarno sve je bilo super, jedino mi je žao što nisam uspio probati grah ali kad žena i dijete postanu gladni, umorni i nervozni onda je vrijeme za sjest u auto i pognute glave krenuti prema doma.
Svaka čast BK Ždralu na odrađenoj utrci. Bilo je mrak. Staza je predobra i sad znam gdje ću se ići naganjati kad opet dođem kod staraca, tj. gdje ćemo se Matej i ja ići naganjati i obarati rekord staze. Nadam se da se vidimo dogodine u mojem boljem izdanju i sa više kondicije.
Odabrao (stazu): BK Ždral
Tekst napisao: Petar Kosić
Fotografija: Damir Novaković i Želimir Kosić
