LUKOMIR XC TRAIL

Posted by Marko as Izvještaji

Dužina oko 100km
Visinska razlika oko 1100m

Na trail koji prolazi južnim obroncima Bjelašnice najpametnije je krenuti automobilom i izbjeći nekih dvadesetak kilometara teškog uspona uz asfaltni put do skijaškog centra Babin do, 1200 mnv. Odatle je već lakše, pa ćete za petnaestak minuta kurblanja cestom prema istoku stići do planinarskog doma Bijele vode 1400 mnv.

Odatle možete još nekoliko kilometara asfaltom ka istoku, niz ludo vratolomne serpentine koje su, šteta za bajkere, a na sreću lokalnog stanovništva, nedavno asfaltirane, ka selu Šabići i odatle ka Umoljanima i Crvenom klancu ili prema planini Visočici. No, ovaj put, barem na papiru, idemo sjeverno, uzbrdo stazom niz koju je spust prelud, a uspon zamoran, no na sreću kraći od kilometra, do skoro samog vrha brda.

Odatle sa skoro 1600 metara nadmorske visine pruža se prelijep pogled na sela u dubini i na planinu Treskavicu u daljini ili na vrh Bjelašnice i neizbježne paraglajdere koji poljeću sa njega. Niz drugu stranu brda možete se spustiti hardcore freeriderski, ali i penzionerski do gutavog makadama koji fura ka opservatoriji i TV tornju na vrhu Bjelašnice 2062 mnv.

E makadamom ne idete prema vrhu već ka jugozapadu desetak kilometara nizbrdo do prvog raskršća, oko 1200 mnv, na kojem skrećete desno, prema zapadu. Put kojim se spuštate je strm i ispran makadam, pun krupnog kamenja koji neopreznim bajkerima rijetko prašta greške, ali niz koji je spuštanje prava uživancija.

Od raskrsnice narednih dvadesetak do dvadeset pet kilometara, malo uzbrdo, a malo i nizbrdo kroz Dugo polje pedalate ka raskrsnici za Lukomir ili Mehinu luku. Preko Dugog polja savladali ste, a i izgubili preko dvije stotine metara visinske razlike. Do samog kraja Dugog polja, koje blago zavija ka jugu, nema izvora, pa je pametno ponjeti dosta vode, zapravo posljednji izvor je na Bijelim vodama i obično se zalihe vode tu dopunjavaju. Na raskrsnici na kraju Dugog polja skrećete lijevo, južno, prema selu Lukomir koje se nalazi na 1500 mnv.

Selo Lukomir je fenomen za sebe. Ono je stalna ljudska naseobina na najvišoj nadmorskoj visini u jugoistočnoj Europi. Nekoliko desetina bosanskih planinskih kuća natisnulo se na samom rubu preko 1000 metara dubokog kanjona rijeke Rakitnice, najdubljeg evropskog kanjona. Stariji seljani su nam seljani jednom prilikom pričali da im je medvjed zašao među kuće. Iznad sela stoji stotinjak metara visoka čuka pod koju se obrušava kanjon i sa koje se pruža strašan pogled na plato planine Visočice koji se nalazi istočno, s druge strane kanjona.

Iz Lukomira do raskršća na kojem ste skrenuli iz Dugog polja vraćate se istim putem ali na raskršću ne idete nazad u Dugo polje, već sjeverozapadno prema Mehinoj luci.

U Lukomiru provjerite zalihe vode jer do slijedećeg izvora nećete stići za manje od dva sata. Od raskršća se penjete, dugo i sporo, a nerjetko se bajk i gura nardenih 5-6 kilometara ali kad spuštanje krene zahvaljujete Bogu što ste se ikada počeli baviti ovim sportom. Opet desetak kilometara, i opet niz opasan makadam koji će učiniti da svi sa kraćim hodom vilica osjete žešće bolove u ramenima i rukama. I opet dođete na raskrsnicu, ovu je lako prepoznati jer se kraj nje nalazi nakoliko stećaka i mezarova (mezar- grobnica za pripadnike islamske vjeroispovjesti), tu skrećete desno, na sjever i oštro se penjete, uglavnom gurajući bajk dobrih 5 kilometara. Ne skrenete li dospjevate u Konjic odakle ćete se kući morati vratiti vozom/vlakom. A onda slijedi najbolji dio traila, prelazak preko Mehine luke na skoro 1800 mnv.

Odatle se šumskim putem, gotovo singletrackom dugim desetak kilometara, na kojem možete isfuravat dropove i slične stvari ili uživati u neponovljivom pejsažu koji se pod vama pruža ka jugu, spuštate na Zelene njive 1400mnv. A onda slijedi spektakl, preko trideset kilometara spuštanja, prvo makadamom kojim odavno ne može proći ništa sem kamiona i bicikla do Lapovog dola, 1300 mnv. Na ovom dijelu često pucaju gume, a povremeno i žice na točkovima. U blizini se nalazi pećina Megara, jedna od najljepših u na Balkanu i u njoj se je moguće voziti bajkom. Dalje se vozi sjeveroistočno odličnim nabijenim zemljano-makadamskim putem, kojim ćete šibati onoliko koliko imate petlje da se pustite, ja ne idem preko 50kmh.

No koliko god da je ovaj spust dug, toliko je dobar da ja često ne stajem na izvoru koji se nalazi na pola puta kojim šibate. Toliko je dobar da prekratko traje. Jer taman kad se ufurate 100% u brzo spuštanje stigli ste u Tarčin, mjesto na magistralnom putu M17 (Sarajevo-Mostar) na 700 mnv. Odatle do Sarajeva slijedećih 25 km vozite se otvorenom cestom, već ste umorni jer ste prošli nekih 80 km zamornim usponima i brzim ali takođe napornim spustovima, pa otvorite osmere oči i vodite računa o saobraćaju koji šiba mimo vas. Na par mijesta, u Hadžićima i Blažuju, siđite sa magistrale i vozite lokalnim cestama sa ne baš gustim saobraćajem. Za malo manje od sata ste kući, pod tušem, uz kafu, večeru, South Park, bol u nogama od pedalanja i rukama od trešenja nizbrdo. Sretni ste nakon još jedne odlične vožnje od 100 kilometara.