Ououo ljeto nam se vratilo ououo

January 19, 2008 Comments Off
Ououo ljeto nam se vratilo ououo

… i tako vam se ja neki dan vozim preko Jadranskog mosta (barem mislim da se tak zove, onaj koji prolazi pored Močvare) na putu prema svojem kvartu, jednom od mnogih koji sačinjavaju najdepresivniji dio naše i vaše metropole (za one od vas koji nisu upoznati s topografijom Zagreba, živim u Sopotu koji je dio Novog Zagreba u kojem nema ničega osim velikih odvratnih zgrada u kojima ljudi spavaju prije posla i poslije izlazaka) kad ono – gle! Na jugoistočnoj strani mosta, na nasipu, sparkiran crveni Opel. Ja na sredini mosta ovlaš bacam pogled na usamljeno vozilo sparkirano na mutnom i nepoćudnom mjestu (opet, za one od Vas koji ne znate, pored mosta se nalazi tzv. Wiener klub, koji mi malo smrdi na nekaki kupleraj ili nešto slično, usred ničega je a stalno su ispred sparkirani bijesni auti, no udaljujem se od poante) i, gdje sam ono bio, ah da, iz crvenkastog Opela izlazi tip. Što i nije bilo čudno. Malo je čudnije što je bio gol (izuzmemo li tenisice na nogama), a još je malo čudnije bilo što je tip stao pored auta i počeo, da prostite, drkati. I tako vozim ja, gledam tipa, a tip počne gledat mene. Vozim dalje, smijem se, tip me i dalje gleda. Vozim dalje, pokažem tipu ”rogove” (znate, onaj metalski pozdrav kad malim prstom i kažiprstom napravite gestu) kojom sam mu bezvučno rekao ”zakon, buraz, glavno da ti uživaš, nema veze što si lud ko šiba” a nato meni tip trzajem glave prenese nešto što sam ja protumačio kao ”dođi vamo, dobro ćemo se zabaviti”, cijelo vrijeme nastavivši sa svojom rabotom. I tako ja prođem dalje, i ostavim tipa, nasip i auto, te odem doma pajkit.
… i tako vam ja par dana prije toga pičim niz Tkalčićevu, na putu prema trgu gdje se trebadoh naći s djevojkom koja mi je izričito zabranila da dođem na biciklu (”i kaj si stalno na tom biciklu, nit nemreš hodat pored mene, nit se nemreš vozit, živciraš me više! Dođi pješke, sunčano je, idemo u kino i šetat!!) pa tako imah malo više vremena za utrošiti na put što mi je dopustilo da malo više obratim pažnju na svoje sugrađane. I tako, negdje 150 metara od početka Tkalče, usred sunčanog dana, miljon ljudi i minjaka na ulici, tamo kod birca ”Argentina”, sa stepenica crkve spušta se sumnjivi lik. Gumena koljena, sav nekako nagnut u stranu, spigan, lice ko od komada gume. I lik se nonšalantno dogega niz stepenice, i tada ja vidim da momak u rukici fino drži špricu. Fino i kulturno, kakav bi svaki purger trebal bit, ne, tip dolazi do koša za smeće i baca špricu unutra, i u istom pokretu pita ful ušminkanu djevojku koja se upravo zaustavila pored koša za smeće, ”Eeeeeee, cuuro, e imašš možda cigareetuuu???” a ja, miran i spokojan te nadasve nasmiješen, nastavljam dalje na sastanak sa curom.
… i tako vam ja prije jedno 2 mjeseca dođem do Močvare, taman kad je bio završio koncert megapopularnog death metal benda ”Morbid Angel”, i kao došo sam samo na pivu, i taman ju kupim, i u klubu sam 17 sekundi kad ono dolazi frendica i pita ”e, pitali momci iz Morbida jel imaš nešto za zapalit” i ja velim ”pa, imam” i odlazimo do njihovog tour busa i ja fino uđem, sjednem u separe, skinem ruksak, obavim manufakturu, izađemo mi iz busa i obavimo ritual obožavanja Biljke, i spikamo si i onda se pozdravimo i ja se fino sav ponosan vratim u klub, jer kao ”e brijo sam s Morbidima” kadli ono meni sine ”ček, a gdi mi je ruksak?”. Trčim u dvorište, autobusa nema. No da, i tako su Morbidi zajedno s mojim ruksakom nastavili svoju turneju po europskim zemljama, a meni unutra apsolutno sve stvari za bicikl osim samog bicikla, naravno, i kacige. Rukavice, alat, pumpa, zračnice, pulover, i sam ruksak koji mi je bio uspomena iz Kanade, sve ode rode u jagode. I brzo ja tražim broj od managera, i dobijam ih, i oni su već na izlazu iz grada, i ja ih žicam da negdje stanu i pričekaju me, a nemam auto, i tip mi ne zna reć di su već kaže ”prošli smo Mekdonalds i žuri nam se i čekamo te 10min” i ja frenda žicam auto i jurim po Zagrebu u smjeru Mekdonaldsa… da skratim priču, nisam uhvatio bend a manager mi je mejlom 2 dana kasnije javio da su ga ostavili na autobusnoj stanici kod ”Volvo” autokuće na Jankomiru. Pa ako je iko našao crno-žuti ”Mountain adventure” ruksak sa narančastim Axo rukavicama, nek bude čovjek pa vrati.
… i tako nam je ljeto došlo u grad. I počinje sezona vožnje. Ne samo to, nego nam se i utrka približava. Nemoguće je da ne znate da je Olympus za 2 dana, ali je vrlo moguće da ne znate da je čovjek koji je pojeo većinu govana i vjerojatno prolio najviše znoja radi utrke naš Markec, kojem bih ovim putem volio iskazati dužno štovanje. Naša Siva Eminencija® je (opet) lavovski potegao kako bi se konstruirali, nabavili, napravili, odveli i postavili oni NortŠoa elementi na popriličnu nadmorsku visinu, a JaT ću sutra imat čast da mu odem pomoći oko postavljanja staze. Uz malo sreće će da dođem na biciklu te da je isprobam pa ćemo vam javit kak to zgledi. A u subotu budite spremni na audioteror koji će u vaša ušesa donijeti ni manje ni više nego stone®ider lično, tak da ćete moć uživati u milozvučju rawk i ine ful čudne i žestoke muzike, a možda se to i na nedjelju produži. Priča se i o 250 litara besplatne pive što bi trebalo osigurati ili a) 50 mrtvih ili b) 100 pijanih ili c) 250 čangrizavih ljudi, pa navalite narode.
A sutra, nakon radova, idem obavljat svetu dužnost i, propisno sjeban, slušat nešto prelijepi na koncertu ”Fantomasa” u SKUC-u.

E, da, prije nego završim, tek tako da ne bi pomislili da sam u zadnjih 5 mjeseci postao sretni peder koji je izdao sve svoje principe iz zadnje kolumne: svijet JE usrano mjesto i ljudi SU još uvijek najvaća nakupina čireva na ovom planetu i ja JESAM šupak koji ne zaslužuje živjeti i još uvijek JEDVA čekam dan kad će Zemlju roknut neki zalutali meteor ili nas počisti neki virus… samo sam promijenio svjetonazor: ne isplati se zbog svega toga biti zbediran već to treba promatrati na ovaj način: ”Hej, toplo je, i jest da mi zadnji mjenjač i kočnice ne rade i da su mi kotači u osmici i jest sve ovo što sam maloprije spomenuo istina, ali na kraju krajeva svaki dan koji uživam u životu je jedan dan bliže neminovnoj propasti ljudskog roda…” a to me čini veselim.’

Vidimo se na Olympusu!!!

Piz & keep on ridin’

Komentari su zaključani.