Povratak borovima! 2. XCO „Trocal – Psunj 2012“ (HBS/B)

May 31, 2012 Comments Off
Povratak borovima! 2. XCO „Trocal – Psunj 2012“ (HBS/B)

Kao i svake godine čeka se taj dan kada će „Titanovci“ složiti svoju već naširoko poznatu utrku, ove godine drugu po redu klasičnu kružnu, jer nažalost maratoni su bili preteška organizacija. Ali nema veze. I ovakav doživljaj se uvijek iščekuje sa oduševljenjem.

Cijeli tjedan prije utrke vrijeme je bilo promjenjivo. Malo sunca, više kiše. Već sam pomislio da će se ponoviti Pakrac kao od prije par godina kad je staza bila pretvorena u takvu kaljužu da su svi stigli na cilj kao neka čudovišta iz močvare. Ipak na kraju se vrijeme malo poboljšalo pa se činilo da će staza biti taman za odvoziti. Krenule su prijave. Međusobno nagovaranje je ispalo na kraju da samo najjači odu u Pakrac. Neki nisu smjeli izbivati iz kuće radi žena, neki su se izvlačili na kondiciju, ali smo zato Daniel i ja natovarili bicikle na krov, sjeli u auto i krenuli prema Daruvaru.

Subota poslijepodne, nakon što sam cijelo prijepodne čuvao klince na Zagijadi, gdje je moj malac osvojio tri medalje, krenuo sam sav ponosan na vikend koji se svaki put svede samo na bicikl i na dobro društvo uz već uobičajeni roštilj kod mojih u Daruvaru. Stigli smo u Daruvar bez većih problema, te se našli sa Ivanom iz Grubišnog i Zoranom iz Daruvara i krenuli prema Omanovcu, mjestu na kojem će se drugi dan odmjeravati snage među biciklistima iz svih krajeva Hrvatske i susjednih nam država. Prije svega trebalo je odvoziti trening i upoznati stazu jer su „Titanovci“ najavili velike promjene. I stvarno su i bile. Krenuli smo voziti. Nas četvorica kao veliki stručnjaci upoznavali smo svaki korijen na stazi te raspravljali gdje je i kako najbolje proći. Baš smo profesionalci. Možeš si mislit. Ipak, da nismo odvozili taj jedan trening krug, ne bi vidjeli da su lokalci uredili stazu baš prema stilu njihove DH utrke. I što se tiče Ivana i mene to je bila odlična stvar. Još da se netko sjeti na usponima staviti neku vučnicu, onda bi to bila staza i pol. Staza je bila stvarno odlično postavljena i svaki korijen i kamen je bio obilježen da nebi bilo nekih većih ozljeda, makar to Danielu nije pomoglo jer je uspio imati bliski susret sa jednim drvetom. Ništa strašno. Uspio je proći sa samo par strugotina i svaka čast svima na uloženom trudu jer su sve to toliko uredili da nebi bilo i gorih stvari. Nakon što smo odradili trening krug i ustanovili da su nam bicikli u rasulu, otišli smo do autiju skinuti blatanjavu odjeću sa sebe, jer ipak se kiša koja je padala preko tjedna uvukla u neke dijelove staze i napravila na par mjesta kaljuže koje su nas uredile svojim lijekovitim djelovanjem. Čisti i suhi smo se vratili u dom Omanovac i sjeli na zasluženu pivu čekajući da dođu svi potrebni, pa da obavimo administrativne stvari koje su nam trebale za sudjelovanje u sutrašnjoj utrci.

Sve smo uspjeli. Pokupili startne brojeve i otišli natrag za Daruvar malo odmorit i pojesti nešto korisno da imamo barem malo snage za sutradan. Navečer je bio dogovor u lokanom kafiću sa Damirom, već poznatim fotografom iz Daruvara, da popijemo jednu cugu, jer se ionako samo vidimo par puta u godini pa kad je prigoda da ju ne propustimo. Sjedenje u kafiću je sličilo reklami za Ožujsko gdje su svi pametni i sve znaju o nogometu, a u ovom slučaju mi eksperti raspravljamo o tome kako i na koji način voziti određeni dio staze. Stvarno nam nema ravnih. Nakon višesatnog zasjedanja došli smo do zaključka da bi nam bilo pametno otići doma se malo naspavati.

Probudio sam se oko pet ujutro sa takvom napetosti u organizmu da više uopće nisam mogao zaspati. Možda je to bilo i radi toga jer je Daniel toliko hrkao da je počela već i fasada padati sa kuće. Mislim da nam moji roditelji neće tako brzo dozvoliti opet dolazak, jer je susjedstvo još u šoku od tolikog piljenja i buke.  Nakon što sam uspio nekako doći k sebi i sa par gutljaja vode sjeo u auto, krenuli smo prema Pakracu i danu borbe sa borovima. Usput smo pokupili Ivana koji je stigao iz Grubišnog. Moji su rekli krenuti za nama, naravno kao moralna podrška jer bez toga ne može. Kad smo stigli na Omanovac već je sve bilo puno. Damir fotograf je zabušavao i stigao poslije nas pa nije zabilježio klince na biciklima kako razaraju lokalnu šumu svojim sad već iskusnim pedaliranjem. Mislim da Damiru nitko neće zamjeriti na tome jer je ipak trebalo trčkarati okolo po stazi od deset ujutro pa sve do četiri poslijepodne. Uspio sam popiti još par gutljaja vode i sa malo snage sjesti na bicikl i krenuti prema startu. Po kategorijama smo kretali kao i prošle godine i u zadnjim minutama skupljali atome snage da odvozimo ta dva mukotrpna kruga. Ipak smo mi samo rekreativci i takvima se i pišemo na startnim listama.

I krenuli smo! Daniel je odmah na startu zapeo sa prebacivanjem brzina pa smo se Pintera i ja malo odmakli. Svatko po svome bez velikog forsiranja. Spuštanje od doma prema skijalištu i prvi ulazak u borik. Ajde da vidimo kako će sve to danas ispasti. Jer nije isto voziti sam i kad imaš još desetak vozača oko sebe koji svi žele isto. Stati barem jednom u životu na postolje. Prvi spust je prošao bez većih poteškoća i već na prvom usponu smo se toliko razvukli da se više međusodno nismo niti vidjeli. Daniel negdje pri kraju, ja u sredini, a Pintera poludio i odjurio naprijed kao sumanut. Neka ga! Ipak je on mlad pa može. Već na početku sam osjetio tegobe koje su proizašle iz probave i manjka doručka u organizmu pa mi je par puta prošlo kroz glavu da odustanem. Ali ipak na kraju nisam. Stvarno nebi bilo uredu. Skupljao sam zadnje atome snage da nekako odvozim prvi krug. Na jednom dijelu sam vidio Ivana kako pedalira uzbrdo prema domu i shvatio da je stvarno odjurio daleko ispred mene. Isto tako ni Daniela nisam vidio iza sebe pa sam pomislio da nije opet imao bliske susrete sa drvećem pa odustao. Uspio sam odvoziti prvi krug i svako malo čuo neki poznati glas koji je dodao neki pametni komentar. Katalenić, dečko svojih ranih dvadesetih mi je davao naputke kako da uprem uzbrdo. Pa jesi li ti normalan?! Piva za večeru i vožnja bicikla jednom tjedno, ako žena i dijete dozvole, ne daju dovoljnu kondiciju za pedaliranje uzbrdo. Lako njemu sa tim pločama od mišića na nogama. I ja bi da sam u tim godinama. Ali, davno bilo! Zato sam sada u rekreativcima. Uglavnom, odoh ja dalje, ponovo u borove. Drugi krug sam malo lakše odvozio. Borove sam prošao sa velikim užitkom bez pretjeranog kočenja i sa jednim izvlačenjem bicikla i sebe što dalje od jednog drveta. E to je gušt. Kad shvatiš što se moglo desiti, a uspio si to izvuči. Nakon toga se otvore svi ventili. Jurio sam kao sumanut da možda uspijem barem malo nadoknaditi vrijeme izgubljeno u prvom krugu i da uspijem odvoziti manje od jednog sata. Na kraju mi nije uspjelo. Četiri minute više od jednog sata su bile rezultat manjka sna i hrane. Ali nije bitno. Staza je bila predobra i organizacija odlična. Ljudi su bili više nego zadovoljni. Stvarno „Titanovci“ možete davati instrukcije drugima kako se organiziraju utrke i uređuju staze.

Stigao sam na cilj mrtav umoran i blatnjav od glave do pete. Bicikl je bio malo prljaviji, ali mislim da isto toliko umoran. Moja moralna podrška, mama, je sva usplahirena čekala dali ću uopće stići na cilj. Kakve su to uopće sumnje? Sad smo još samo morali pričekati kad će stići Daniel jer sam čuo da je on iza mene nekih petnaestak minuta. Čovjek ima svoj tempo. Ivan je na polovici drugog kruga ostao bez lanca pa je veći dio pregurao bicikl. E to je pravi sportaš. Nema odustajanja. Svaka čast, a cura nije htjela doći navijati za njega. U kategoriji Sport, koji su startali par minuta prije nas, borili su se kao lavovi Luka Špehar i Vedran Planinšek makar mislim da bi na postolju bio i Mario Tašić iz BK Dugo selo da nije imao defekt na biciklu. Jadnom mu, nebi vjerovali, pukla cijev sjedala, a cijelu utrku odvoziti stoječki je gotovo nemoguće. Nema veze, biti će još utrka. Napokon je na kraju stigao i Daniel pa smo lagano, uz prepričavanje i pohvale stazi, krenuli do auta na čišćenje i presvlačenje. Sada je trebalo nešto i pojesti i dogovoriti daljnje planove za popodne. Natrpali smo u sebe odličan grah i krenuli na stazu fotografirati i navijati za vozače u kategorijama Elite i Master, te neizostavne cure na biciklima. Krenuli su svi sa manjim razmacima, a Daniel, Ivan i ja pješice na stazu da uhvatimo i mi malo čarolije vozača sa našim fotićima. Ipak je Damir glavni što se tiče toga ali da ne pokupi baš svu slavu. Krug za krugom su se u Elite kategoriji za prvo mjesto borili Sanjin Sirotić i Filip Turk, dok su se kod cura naganjale Andrea Kiršić i daleko iza nje Ana Turk. Još su tu bile dvije ljepotice koje su dale sve od sebe, Iva Ruszkowski i Paola Maja Nikolić. Na kraju u dramatičnoj završnici pobjedu u Elite kategoriji odnio je Sanjin Sirotić ispred Filipa Turka i Pavla Rosetija. Sve u svemu utrka je bila odlična. BK Titanu skidam kapu (kacigu) i nadam se da se vidimo i druge godine jer ovako nešto bi bilo šteta propustiti. Eto to bi bilo to. Nakon svega Daniel, Ivan, Damir i ja odosmo lagano u Daruvar kod mojih na zasluženi odmor i odlična roštilj.

Puno sportskih pozdrava od individualaca. Naravno sve rezultate borbe sa borovima 2. XCO „Trocal-Psunj“ možete pogledati na ovoj stranici, a odlične fotografije Daniela, Damira i mene, u nastavku.

Tekst:
Petar Kosić
Fotografije:
Damir Novaković
Daniel Baković
Petar Kosić

Komentari su zaključani.