Premantura Dual 2004. ili Kako smo radili sranja po Istri

January 10, 2008 Comments Off

Ispričavam se unaprijed što sam čekao četiri dana da se udostojim napisati ovaj trebao-bi-biti-ali-vjerojatno-neće kratki izvještaj s nedjeljnje utrke na jednom lijepom mjestu onkraj Pule.

Nedjelja je počela vrlo žestoko. Ponoć me uhvatila u Gjuri 2. Baka mi naime blizu ima stan i dan prije sam ostavio bicikl kod nje. Na putu po bajk javio mi se frend (Piro, želim ti sreću s novim biciklom. Trebat će ti.) i nagovorio da odemo do Gjure gdje je Istarski Klub organizirao feštu povodom kraja sezone rada. Rekao sam ”OK, al neću moć dugo ostat, jerbo vozim ujutro u Pulu.”

Nisam dugo ostao. Otišao sam oko pola dva sa 4 pive, 4 tekile, 5 pelinkovaca i 1 sangrijom u želucu. Doteturao sam do bake, uzeo bicikl, utovario ga u kamion, sjeo na vozačko sjedalo. Tada se uključio moj reptilski mozak (onaj koji se bavi bazičnim funkcijama poput hranjenja, agresije i preživljavanja) i naredio ostatku mozga i tijela da se ugase. Zalegao sam na vozačko i suvozačko sjedalo i zaspao. Prije nego utonuh u san posalo sam 2 poruke: prvu frendu koji je ostao u Gjuri, a koja je glasila, citiram: ”.Rio majcja ji .E na 228 jebope ja ndo za pulu jebacu t4 husve nemmt glave”. Druga je bila za Markeca, a glasila je ”Marko jebote nazovi me u 7”.

Nevjerojatno ali istinito – Marko me nije nazvao već poslao poruku i taj zvuk me uspio probudit. Memljiv i bunovan uključio sam vozilo i krenuo prema Sopotu. Puta se baš i ne sjećam. Marko nije bio oduševljen mojim imiđom, koji se sastojao od sljepljenih očiju i mirisa po pivi i pelinkovcu, a učinio mi se i malo zabrinutim za svoju budućnost. Kasnije smo pokupili Ozrena, Bepsya, Dajaka i Vedrana i svi su ponovili ove reakcije. Zastali smo kod neke pekare da u sebe ubacim potrebne vitamine i minerale u obliku bureka od sira i jogurta i krenuli na put.

Da budem iskren, puta se isto baš ne sjećam. Znam samo da sam u glavi cijelo vrijeme vrtio onu reklamu za Dusi ili Voćko ”Ko je kul ima moć ima moć za dan i noć” kako ne bih zaspao za volanom i na savijesti imao 5 relativno pristojnih momaka. I sebe. Aasti.

Kad smo stali piškit pored ceste, nastala je fotka koju je Markec stavio na frik of d vik, a zbog čega ću ga, po savjetu svoje bolje polovice, tužiti za povredu privatnosti te kaljanje časti i ugleda. Seve, javi se, i reci mi kako si ti uspjela to tako brzo ishodit! Aasti…

Uzgred budi rečeno glavna zabava u kamionu je bila ko će odvratnije prdnut. Bilo je zabavno prvih 76 puta, ali je nakon toga postalo vrlo bolesno. Rekord su postavili Dajak i Vedran kad su prdnuli istovremeno. Mislim da mi se plastika u kabini počela topit te sam morao otvoriti prozor i voziti s glavom gurnutom van kroza nj. Naravno da je neko kupio par pivi pa sam samo nastavio s unosom C2H5OH-a na bazi hmelja… Aasti!

Put je trajao beskrajno dugo. Iz Zagreba smo izašli u 8.15 a do Pule smo stigli tek u 2. Tomu su krivi radovi na autoputu te vožnja cestama na kojima se ne plaća cestarina radi uštede pokojeg kunića, kao i lagano skretanje do Opatije gdje smo posjetili Ozrenove starce na viksi. Nakon tovljenja sendvičima i paradajz salaticom te opskrbljeni pivama koje su nam kupili krenuli smo dalje. Aasti…

I stigosmo tako i do Pule. Na obližnjoj benzinskoj smo upitali lokalnog vanzemaljca gdje je utrka, on nam je pokazao smjer i tako pronađosmo lokaciju. Dečki su već vozili XC i izgledali su prilično umorno, a bilo je i pravih downhill dijelova na tom XC-u. Aasti!

Stigli smo i do HQ-a utrke. Postavljeni stolovi, točionici (opet s pivom!!!), razglas i muzika, ljudi sjede i zabavljaju se, sve puno bajkera… zakon! Legendarno gostoljubivi Puležani su nas udomili, dali nam jest, pit, pričali smo s njima, vozili se… ah, da brzam. Utrka. Utrka je bitna. Aasti…

Staza je bila dugačka kakvih stotinjak metara. Prvo što mi je upalo u oko dok sam od cilja gurao svog Shreda prema startu bio je… kak se to ono zove, ono kad imaš skok s odskočnim dijelom pa ništa pa doskočni dio. Su to doublesi?
Valjda. Alkoholne pare koje su isijavale iz mene ponovo su me opile, i dok sam se dalje penjao uz stazu došo sam do… kak se sad pak to zove? Ona kad imaš brdo na kojem na jednoj strani odletiš, pa imaš flet dio, pa onda doletiš na kosinu? Jel to tejbltop? Enivej, još malo više od toga bio je mali dropić, pa šikana, pa još jedan dropić, pa desni zavoj pa startna rampa sastavljena od drvenih elemenata visokih oko metar i po. Sve je to zajedno bilo u maloj borovoj šumi, na zemljanom tlu s malo kamenja i na pristojnom nagibu od oko 30%, valjda. Sad si ovo sve vizualizirajte unatrag i shvatit ćete kak je staza izgledala. Bila je kratka i ful slatka, uz samo jedan nedostatak: ko je na startu birao lijevu traku (a oni s boljim vremenima u kvalifikacijama su imali pravo biranja) imali su užasnu prednost kod prvog zavoja, a nakon toga je bilo praktički nemoguće dostići ovog ispred ukoliko mu nije ili pao lanac ili nije pao on ili nije totalno zajebo. Aasti!

Ja vam inače nisam neki ful prenabrijani najnadrkaniji mauntinbajker svijeta. Štoviše, nakon nekoliko neugodnih iskustava koja su uključivala hupsere, let od par metara, padanje na leđa i lomljenje dijelova na biciklu ne osjećam se baš najugodnije u zraku. Ja sam vam više onako kontinentalan tip. I tako sam se osjećao dok sam se penjao prema startu. Kroz glavu su mi prolazile misli tipa ”Ma di ćeš ovakav, si ti vidil one hupsere, to ak prekratko doskočiš na kraju nahebo si, pa jedva hodaš, strgaćeš kotač ili ćeš glupo past pa će ti koljeno iskočit…” I tako je to trajalo dok se nisam popeo na startnu rampu. Tad mi je kroz glavu prošlo samo ”Ma jebiga, ajd bar ću jednom probat pa šta bude”. Nisam siguran, ali brijem da sam se možda čak i prvi od purgera i spustil. Meni se činilo da pičim bar 40 na sat i da letim po 2 metra u zrak i bar 4 u dalj, i sad kad sam pogledao filmiće znam da nije bilo baš tako, ali mašta je lijepa stvar. Aasti!

Uglavnom, vozili se tako mi neko vrijeme, uvježbavali stazu, razmjenjivali iskustva i savjete i fino se zezali. Došli su tamo i moji kompići iz Pule pa sam svako malo zastao kod njih na cilju, popio pivu, zapalio cigaretu (nisu imali za pe! Totalno neozbiljno!) pa natrag na start. Dajak se uspio epski polomit na zadnjem skoku i pritom totalno razhebo tetovažicu na nogi koju mu je doktor na licu mjesta previo, a spičkao si je i kurblu pa su cijelu utrku on, Vedran i Spin skidali s jednog bicikla, trčali na start i stavljali na drugi tu kurblu… dočim je Mislav izvodio tejbltopove i nouhendere i noufutere i ekipa je špicirala. Aasti!

Sama utrka se odvijala na sljedeći način: prijavilo se negdje 27 vozača, Puležani, Riječani, Slovenci Disapprove , mi i još par iz Delnica i od negdje. Kvalifikacije su se vozile na vrijeme, onda je prvih 6 ili 8 odma bilo kvalificirano za završnicu utrke. Mi ostali smo se nakon kvalifikacija (u kojima sam bio osmi od kraja! Ha! Zakon! Nisam bio najsporiji!) morali još međusobno borit da nas ostane 16 pa nakon toga osam. Bilo je malo konfuzno, jerbo su nešto bili sprčkali s imenima i brojevima, pa je tako Spin skoro popušio ulazak u 16 najboljih, ali smo na kraju svi ušli u tih 16. Aasti.
I tako je utrka krenula. Ne pamtim ko je vozio s kim (sjećam se da su Dajak i Marko ispali ko jedan par i da je Markec pobijedio) ali se sjećam da sam pobijedio u svojem prvom dualu! Uglavnom, moj enemy je birao lijevu traku, poželili smo si sreću na startu, stisnuli ruke, a ja onako iz zajebancije rekao ”E, poginućeš na drugom skoku!”

I krenuli mi, i on uleće prvi u taj lijevi zavoj, ja metar iza njega, i prolazimo dropić i približavamo se drugom skoku i ja ga počinjem stizat! Čujem ekipu sa strane kako špicira i urla i ja ful nabrijan okrećem pedale i ulazimo na zadnji skok paralelno i ja letim dalje i brže i DAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!!!!!!!! Prvi sam prošo kroz cilj!!! Silazin s bicikle i dižen ruke dok moj enemy iza mene bijesno baca biciklu i ja špiciran i vidin neku hrpu sijena predamnon i bacam se u prednji salto i ekipa opet špicira i ludilo, brale!!! (video)

Ispostavilo se da je mom enemyu pao lanac… taman pred drugim skokom! Imam ja zlu magiju u malom prstu, kažem vam.

Drugu utrku sam vozio protiv tipa koji je u kvalifikacijama bio drugi, bar mislim. Opet ista priča, on bira lijevu stranu, krećemo, on ispred mene… ali mu lanac nije pao. Došao sam u cilj drugi i poražen. Svejedno sam opet skočio salto na sijeno i otišao pit sa svojim Puležanima.

U finale su ušli Mali Mislav (koji zapravo više i nije tak mali kak je bio kad sam ga upoznao i sad ide na DIF pa ga ne bi trebao tak više zvat) i jedan slovenac kojeg smo nazvali Ivil Knivil. Sa cilja sam gledao utrku, i iz prvog zavoja je izašao samo Mislav. Okrenuo se, vidio da slovenca nema, i tad je počeo šou: ako se dobro sjećam, na drugom skoku je izveo tejbltop a na zadnjem noufuter i onda je prošo kroz cilj i nagazio na prednju kočnicu i skočio salto preko guvernala i odma u kolut na podu i onda u onu ”TADAA” pozu, ruke u zraku i sve. Svi smo počeli urlat i pljeskat – momak fakat ima stila. Slovenac je dojurio desetak sekundi kasnije, ko sivonja, bijesan i bez glave, na zadnjem skoku skočio predaleko, rukno na pod, fulao guvernal, promašio drvo za 3 cm i zveknuo u pod ko vreća cementa. Začudo, dignuo se odma, ni naočale mu nisu pale! Ali mu je bicikl bio totalka. Aasti!

Ostali smo još jest i pit nakon utrke, malo se družili s domorocima koji su nam pokazali svoju frirajd stazicu na kojoj je Marko dropo i pojeo malo zemlje. Ozrenu je na istom djelu staze pobjeglo malo govna u gaće… doslovno… pa smo se jako smijali. A kaj buš?
Dajak je za to vrijeme otišao u bolnicu na šivanje noge, pa smo ga otišli pokupit dva sata kasnije. Na izlasku iz bolnice dečki su uočili 2 maloljetne plavuše pa je odma krenulo ”Za njima stoki!!! Za njima!!! E, cure, di je ovdje najbliža benzinska stanica s lož uljem…” Aasti?

Bio sam preumoran da vozim za Zagreb, a bilo je već 9 navečer. Tako smo odlučili odjurit natrag do Opatije u Ozrenovu viksu, u koju smo stigli malo prije ponoći. Zvjerski sam se posrao, oprao, pojeo 3 tanjura špageta s umakom i zakrmio ko beba.
Probudili smo se u 5, umočili prstiće u more, popili kavicu na benzinskoj, kupili kroasane i zatutnjali natrag u Veliki Z. Kod Karlovca sam užicao Bepsya da on vozi po autoputu jer više jednostavno nisam mogao držat otvorene oči (video). I tak smo u 9 bili u Zagrebu, u 9.40 sam ih sve izbacio po raznim lokalitetima a u 10.10 bio na gradilištu i radio.

I tako je to bilo.

Peace & keep on ridin’

Komentari su zaključani.