S tugom u srcu i iglom u žili…

January 19, 2008 Comments Off
S tugom u srcu i iglom u žili…

… vas obaviještavam da sam danas pao s bicikla. Nekoliko puta. U blato. Licem. I ozlijedio sam si lijevu nogicu, ako tako uopće mogu nazvati ovih 2oak kila što mi visi ispod lijevog guzova.

Moram priznati da već neko vrijeme nisam pao. Zapravo, ne računam li one slučajeve kad sam samo morao spustiti nogu na pod i odgurnuti se (što tehnički nije pad) mislim da sam zadnji put baš pao s cibikla prije par mjeseci dok sam se flingao s onog Nort Šora što je ekipa sagradila na sredini Olympusa.

Samo da se pohvalim da sam uspio isfurati drop. Službeno najveći koji sam u životu isfurao. Ima jedno 2 metra. Što je meni jaaaaaaaaaaaaaako puno. Prošo sam ga, al su me iznevjerile kočnice pa sam pogodio nekako drvo nakon dropa i sfrko se oko guvernala i tresno u zemlju, taman na neki mali kicker pomoću kojeg treba preletit neku cesticu, i odvalio pola jebenog skokića i strgo si mobitel.

I eto ti ga sad na. Sad, nakon par mjeseci sasvim fine vožnje, sad, kad se vozim brže i bolje i žešće nego ikad prije, kad se čak usudim skočiti s nekog korijena nasred staze i kad ekšuali povremeno i prestignem nekog, taman sad kad su mi jaja narasla i kad sam si, ponukan svoj novopronašlom talentiranošću za ful ekstremnu vožnju, kujiš ono, ne, sad kad sam si kupio ŠTITNIKE za noge, kužiš, mala, ja ti ono moram furat oklop kad se spuštam niz Sljeme, kujiš, ja ti tak brzo jurim ono fuuu-fuuu ono ak pogodim drvo mrtav sam, čovječe, e sad kad sam ja kupio štitnike za noge i kad sam planirao nabavit iste i za ruke i kad sam napokon složio bicikl i sve, SADA vam je padnem.

Licem u blato. I u gaće mi je ušlo. Fuj.

Ali opet moram primjetiti kako se fascinantno podudaraju moje vožnje s ostatkom mojeg života. Zadnjih 2 mjeseca živim ko da nema sutra, ono, seksdrogarokenrol je blag izraz, idem van i popularan sam i svi me vole i curice me gledaju a ja lud buraz, di dođem tu je zabava, tu sam, tamo sam, svi me znaju, sve znam, ma ono prva liga i eto, sad zadnji tjedan sam se opet uvalio u neke zajebanije spikice (ne mogu u detalje ali vjerujte mi divlje je) i eto ti ga na ODMA blato u lice i gaće. Odma. Ma jebem ti to.

Inače, Moje bahato visočanstvo C je bilo i u Puli na Hallowindu. A-ha. Kužiš, tolko sam luuud da idem i u druge gradove na druge ekstremne sportove. Nisam normalan. Uglavnom, nazvao me Borna i reko ”Svi su gore. Svi su gore!”. Dobro, zapravo nije Borna nego ludi Puležan Mario a.k(47.)a. Miki (pozdrav, legendo, ako uopće čitaš išta na ovom našem sajtu) porukom javio da će utrka zbog vremenskih prilika možda biti premještena na nedjelju. Ja nisam htio prvo ići dok je utrka bila predviđena za subotu jer subotom radim a onda bi sve propustio pa onda bolje ostat u Zg-u i pit, ali sam zapravo htio ić. A i frend mi sa svojim bendom sviro u subotu kao predgrupa Hladnom Pivu pa eto imah dvostruku motivaciju, a i znao sam da će tamo bit gro ludih Puležana koje ovim putem i jope pozdravljam pa, eto, po motivacijama treća sreća.

I tako nama Miki javi vijest. Odma testosteron u glavu, odma zovem BajkOpdroa ”e utrka je premještena na sutra, jer idemo, a?”. On je pak trebao ić u Pulu s curom, pa nije, al ona je otišla svejedno s par frendica, pa je on bio nezadovoljan, al sam ga obradovao tom viješću i, da ne duljim, 3 sata i par telefonskih poziva kasnije smo se gorespomenuti BajkOpdro, PimpF, jedan naš frend koji ne vozi bicikle pa nije niko važan i ja, d stounrajda, uvalili u posuđeni kombi i krenuli prema Puli.

Prešli smo 400 metara u smjeru Pule kad smo počeli razmišljati o okretanju kućama jer su vani padale kapi kiše velike ko moja šaka a bilo ih je n+1 puta više od homoseksualnih bakcila koji žive u mojem šupćiću a i neka odvratna magla se naljepila na šajbu, pa smo stali na benzinsku da razmislimo što nam je činit.

Pa smo kupili 15 pivi.

Pa smo krenuli dalje.

15 pivi nije puno, s obzirom da nas je bilo 4, ali pošto PimpF ne pije alkool a jedan od nas (onaj koji nije bajker, zvat ćemo ga Marko) je morao pit malo manje s obzirom da je vozio kombi (eh, nabijem ti novi zakon nakurac :-) Opdro i ja smo trusili nemilice. S obzirom da sam se ja još uvijek oporavljao od nekih pola 3pa koje sam konzumirao unutar zadnjih par dana i da tjedan dana prije toga nisam došao doma spavati, ovo mi je bio najnormalniji nastavak nenormalnog tjedna. Zakon.

I tako vozikasmo se mi, popilo se, valjale su se brutalne šovinističke (koje su mi isto zabranili da navodim a bilo je tako jebenih) a i ozbiljno se pričalo o muško-ženskim odnosima, raznoraznim, kadli odjednom zastoj na autocesti. ”Au pičku, ša sad, pa ćemo zakasnit na sve, ajoooj, vidi i žute i plave rotirke, ma to je bila neka nesreća, a da izvučemo bicikle i odemo do vrha kolone, a, ša kažeš Pimp?”

I tako sredovječan muškarac, vjerojatno imena Mirko ili Stipe, radnik hrvatskih autocesta, mirno stoji usred maglovite i kišne noći u svojoj fluroscentno žutoj radnoj jakni negdje bogu iza nogu na asfaltnom putu za Rijeku i drži onu svjetleću palicu da zaustavlja promet i razmišlja o tome kako mu kćer brzo odrasta a sumnja da ga žena vara sa psom kadli odjenom, ničim izazvani, idu prema njemu dva ful zgodna mlada tipa na biciklima. Pitaju oni njega ”E, oprostite, ‘će još dugo bit zastoj?” ”Ma još 10 minuta” kaže on njima. ”Fala” kažu oni i odu. Nato on pomisli ”Šta ova dva mulca rade tu sad na tim biciklima” a u Ruandi neko dijete stane na protupješadijsku minu. I tako vam funkcionira svijet.

Prođe i 10 minuta, i kolona se pokrene, i krenemo i prolazimo pored prvog auta koji izgleda ko loše ispečen burek i krene priča ”auuu, ovaj je bio neki dobar sudar, ha, drugi auto je vjerojatno 100 metara dalje” i, gle, drugi auto je fakat 100 metara dalje, još zgužvaniji, a u njemu, ko da spava, sjedi čovjek. I ne miče se. Svijetla uključena, a nikog kod kuće. Passe. Finito. Mrtav.

Muk u kombiju.

Lica se stavljaju u ruke, čuje se ”au pičku materinu, a jebemti… e kak me ovo sad presijeklo.” Onda ja kažem ”Dečki, ovo nas je samo trebalo podsjetit kako je život prolazna i varljiva stvar i da svakog trenutka možemo umrijet i da zato trebamo uživat u njemu… i da zato trebamo sad popit još pive i ful se brzo vozit po autoputu!”

Neki put fakat nemam takta, znam.

Al je upalilo.

Nasmijani smo nastavili put, prdili, pušili, pili, podjebavali se, nastavili priče o curama (fakat nas je bilo uhvatilo i mislim da smo u ta dva dana prošli neku vrstu muškog bondinga kad ko fol kroz zajebanciju svi kažemo kaj nas jebe i damo si podršku al to tak ne izgleda pa nas niko nemre zvat pederima) i malo pomalo pristigosmo i do Pule.

Zaustavili smo se pred Uljanikom gdje smo izašli iz kombija po neku klopu i popit još pive i gdje smo gledali čopore maloljetnih Puležanki kako polugole mašu komadima mesa pod našim nosićima a mi smo tamo srali i buljili i smrdili. Bile su i horde maloljetnih Puležana koji nisu bili polugoli ali su se šorali i prevrtali kontejnere i dilali travu. Pa smo mi sjeli na bicikle i malo defilirali Augustinov hram i otišli po ćizburgere.

Onda smo nazvali bagru i saznali da koncert nije u Uljaniku (danas mi zapravo nije jasno kako smo mi uopće došli do toga da je u Uljaniku) nego na Premanturi, koji je za one zemljopisno zakinute poluotok na samom vrhu Istre. Usput smo stali na još jednoj benzinskoj, kupili još pive (već smo u tom trenutku bili lagano sjebani) i trk do d plejsa…

Tamo nas je dočekala ekipa, djelomično naše frendice/cure/curine frendice iz Zagreba a što lokalni Puležani koje upoznah u prijašnjim vremenima, oni svi većma na spidu i propisno sjebaniji od nas… No kad smo stigli počelo je klicanje ”Sotona je stigao” i svi su mi uvaljivali cugu i peove i more je šuštalo i puho je vjetar i opet sam bio glup i mlad.

Uglavnom, oni su nas obavijestili da je utrka ipak održana i da smo zakasnili. To me malo demoraliziralo. Na kraju krajeva, došo sam se i vozit, ne? Al smo to Pimp i ja riješili tako da smo odlučili da ćemo odma nakon koncerta nać tu stazu i ić se vozit, pa kud puklo da puklo.

Staza baš i nije bila neka. Ja inače ne serem po tuđem poslu, pa samo prenosim što je Miki, koji je slagao stazu, rekao. Dofurali su mu tri drvena boksa s rampama i to je više manje bilo to. Posložili su ih nekak u neke zavojčiće, ali izgleda da nismo mnogo propustili. Kasnije su organizirali i jump kontest (e to mi je žao što nevidjeh) kao i utrku na malim biciklićima (a’la ono što smo imali na dropbajkovom rođendanu) gdje je moj frend Edi legenda iz Pule!!!R osvojio 3. mjesto.

A niš, uglavnom, cijelo vrijeme je padala kiša i bilo je blatno i ušli smo pod veliki šator i naši frendovi su svirali (ako ikad u vaše selo dođe bend zvan Pavel Jazbec Crew obavezno poslušajte) a nakon toga su svirali Hladno Pivo i bi dobro. Bome se već dugo nisam razbacivao ko tamo, mali Puležani se žestoko šaketaju u pogu, onaj luđak Pimp koristi svoje vještine skoka u vis pa bi mi se svakih 5 minuta koljenima zabijao u lice ali bome ni ja nisam ostao dužan, majku im, uvalio sam višekratno laktove u rebra i šake u pleksus i isplesao se dobro.

Koncert je završio, i došlo je vrijeme da se ispoštuje zakletva.

Ja: ”PimP, idemo po cibikle?”
On: ”Mhm (rečeno u potvrdnom kontekstu”

Skidaju se majce, otvara se kombi, teturam od cuge i pljuge ali nije bitno, eno tamo je box, svega 20 metara odavde, i pada kiša i blato je i u pičku materinu tek sam sad skužio kak puše hladan vjetar, možda sam trebao majcu ostavit, al kaj sad, ajmo ekipa, gledajte nas kak smo ludi, ajmo, zalet, uiiii, a gle, bezveze je. Nemreš skočit s ovog. Pa kaj ćemo sad, pa moramo nešto ponudit… aaaaaaaaiii, vidi, ak ukoso pogodim ovu rampu letim niz neko brdašce… ajmo to!!! Ja pijan orkestriram performans, prvo ide PimP a ja njemu u susret pa se mimoiđemo pa on skače dok ja wallrideam po drugoj rampi da bi se okrenuo i onda za njim…
PimP je pao u blato i to je bilo to od naše točke. Onda smo se sjeli pod rampu, zapalili pe, onda se nikako nismo mogli pokrenuti dalje, pa sam ja išao skočit još koji put prije odlaska, i onda sam si skoro ubio frendicu.

Taman sam se zaletao na boks i ukoso krenuo po rampi kad je moja bezglava frendica izletila ispod boksa na putu prema autu, ja sam u zadnjoj sekundi trznuo ulijevo, u zraku promrljao ”Isuse, Nives” dok je moja pedala prolazila 15cm od njenog lica, uspio sam nekako ne past na doskoku i stat, pogledat ju, i jedva spriječit da mi govno ne spuzne u gaće od straha. No sve je dobro prošlo.

Onda smo u 4 otišli u neki ful fensi klub u Puli, gdje smo PimP i ja sipali blato sa sebe, i gdje smo pili do iznemoglosti, i onda smo otišli spavat do frenda Pire (ja sam mu se utrpao u sobu sa frendicama dok su ostala tri miserablesa krmili u kombiju…)

… ujutro buđenje, izlaženje iz sobe, pozdravljanje Pirinih staraca koji nisu ni znali da im spavam u kući (Oooo, Mario, a baš sam se pitala čije su tenisice, hoćeš ostati na ručku…) ali ne, ja izlazim van, idem u jebeni Mekdonalds po MekKantri, idemo u kombi, palimo pilu, i natrag prema Premanturi!

Naravno, usput stajemo na benzinskoj, pive i sve… ma znate već. Fuj. Fuj.

Onda smo u nedjelju oko 1 stigli opet na mjesto događaja gdje su surferi izvodili svoje trikove (koji su meni svi izgledali isto ali svejedno respekt dečkima), pa su malo dalje kitesurferi izvodili svoje cake (što je već i bilo zanimljivo za pogledat), pa su u velikom šatoru prodavali Vans tenisice za 200 kuna i hrpu jevtine robe, pa sam ja tamo, iznerviran Pimpovim skokovima po mojoj glavi od noći prije rekao da ću preskočit njega, pa je on rekao da ne mogu, pa sam ja rekao da mogu, i samo da znate da mogu preskočit čovjeka od metardevedesetsedam. Dok stoji. Onda je Pimp nastavio šou program i dropao sa stejđa pa je ekipa pljeskala i bila razdragana.

Onda sam ja rekao ”E, ajmo tamo gdje smo vozili dual prošli put”. Tamo gdje sam se jedini put u životu natjecao na biciklu i ostvario svoju, zasad, prvu, jedinu i zadnju pobjedu u životu.

Pa smo nafukali Mikija da nas tamo pričeka, usput pokupili jednu djevojku koja je isto bajkerica iz Pule (Marijana? moram im počet zapisivat jebena imena) koja je Pimpu 2 tjedna prije vadila asfalt iz glave na utrci u Puli, pa su nas ona i Miki otfurali na obližnji brežuljak…

… a kakijeh čuda tamo ima, a ljudi…

Mi smo, naravni, svi užasno retardirani i nitko nije ponio fotić. Uglavnom, Miki i ekipa malo pomalo pretvaraju taj brijeg u mrežu đampova / skinija / dropova / mostova / klackalica / i svih mogućih drugih điđa. Pokazivao nam je novu stazu koju je počeo radit, s nekim bezbožnim dropovima i rampama i totalno north shore spikama, i sve to dobro izgleda i bit će jebeno kad se završi i rekao nam je da će poslat uskoro fotke pa da malo vidimo.

Onda smo se tamo vozikali sljedećih sat-dva, malo skakali, malo dropali, malo se spuštali niz drvene elemente… uglavnom, opet sam se unaprijeđivao kao vozač, i bio sam vrlo sretan.

Onda smo se vratili do Premanture nać se s ostatkom ekipe (koja je do tog trenutka sjedila kod Pire doma i uživala u toplom ručkiću i domaćem vinu i rakijici a ne ko mi stoka jedna), gdje je u međuvremenu krenulo proglašenje najboljih surfera u 7 disciplina a na postolju su se stalno izmjenjivali istih 5 surfera (što je bilo malo smiješno ali slatko) a nakon toga su na scenu stupili friklajmberi.

Malo smo ih gledali kak se penju, onda su se dečki uznojili i skinuli majce, onda smo morali slušati ove naše babe kako sline i komentiraju, a bome se i meni omastio brk, fakat su dečki dobro građeni, pa sam se ja i skompao s tipom koji je pekao palačinke s čokoladom i orasima i žderao besplatne na račun kuće, pa je kasnije bilo i natjecanje u friklajmbingu za publiku gdje smo se, naravno, prijavili i čak ponudili nešto na toj umjetnoj stijeni (osim BajkOpdroa koji je bio užasno loš i sad mu je valjda jasno kolko je jadan) i onda smo još pili i onda krenuli za Zagreb oko 9 navečer.

Putem smo skoro skrenuli za Rijeku jerbo su Markeca zvali neki komadi, ali mu se nisu javile pa smo ih odkantali, frajeri kakvi jesmo. Onda smo skoro otišli do nekog finog ribljeg restorana na Krku, ali smo i to odjebali. Onda smo odlučili vratiti se po staroj cesti do Zagreba kako bi uštedili na cestarini, pa smo i autoput odjebali. Onda smo se vozili po šumama i gorama i po užasnim zavojima i magli i kiši i stalno komentirali ”koje smo mi budale, mogli smo na autoput” ali opet kad god bi došli do izlaza na autoput svi bi usmjerili srednji prst prema kućici za naplatu i vikali ”’ćemo kurac, nedamo pare” pa bi opet govorili ”koje smo mi budale…”

Bilo je tu još gro zajebancije ali su mi ljudi ZBILJA uložili cenzuru, tak da… a kaj buš?

I tako vam mene život u zadnje vrijeme tetošio… i onda sam danas dobio blato u facu. I gaće.

I mislim da je to opet bio neki znak s neba.

Najebaću ko žuti u bližoj budućnosti. Mark my words.

Peace & keep on ridin’

P.S. Eeeee, da, evo jedne male pjesmice o muškarcima, ženama i smrti, što je nekako duboko sakriveno u gomili ovog teksta podtema ove kolumne. Pa vi vidite.

Moram ić, dolaze mi svemirci.

“Ghost”

The leather soles go shuffling in,
Stinking of smoke and ten cent gin.
Now who will toast our noble host that has this morning given up the ghost?

The wooden coffer hand to hand.
Kind words are offered, silent prayers.
But she is satisfied the most while stabbing madly at the roast.

The rib of Adam, the eyes of Eve.
The sons of Cain receive no reprieve.

The creditor rides with his men.
The death of debtors he won’t forgive.
They repossess his silver eyes, now in the potter’s field he lies.

The rib of Adam, the eyes of Eve.
The sons of Cain receive no reprieve.

Waiting for a dead man’s shoes.
Have you heard the latest news?
Lazarus is back from the dead looking as one would expect.
Dripping with the waters of Sheol.
Babbling about body and soul.
And then he found his wife in their bed buck naked and already wet.

The tax collector beneath his sheets.
The door swings open. Floorboards creak.
Now who will toast our noble host who has this morning given up the ghost?

The rib of Adam, the eyes of Eve.
The sons of Cain receive no reprieve.

Komentari su zaključani.

cheap research papers write my essay write my paper best essay writing service uk