Samo 2 godišnja doba, za ostala pitajte Vivaldija

January 19, 2008 Comments Off
Samo 2 godišnja doba, za ostala pitajte Vivaldija

Upravo sam skužio da već 5. dan nosim jedne te iste bokserice. Zadnji put sam se otuširao prekjučer a obrijao prije tri tjedna. Spavam u prosjeku 6 i pol sati dnevno. Upale obraze sam vješto sakrio ispod podočnjaka koji počinju prelaziti u ultraljubičasti spektrum boja. Povremeno pričam sam sa sobom. Znam se i ničim izazvan histerično ceriti. Istrzan sam i hiperaktivan, a oči su mi stalno krvave. Unos intoksikanata mi je opasno narastao i uživam u svakom od njih. Stalno me peru nečiste, morbidne i nasilne misli. Rekao bih da sam opsjednut demonima.

No neću se previše osvrtati na to. Na kraju krajeva, zabranili su mi pisati depresivne kolumne. Stoga ću to vrlo lukavo sakriti u nešto drugo. Pošto već jaaaaako dugo nisam napisao kolumnu a i malo sam rastresenog intelekta pokušajte ovo više shvatiti kako 2 priče, jednu o prošlosti a drugu o sadašnjosti koja postaje prošlost i budućnosti koja postaje sadašnjost koja postaje… you get it.

Priča prva iliti «Ljeto kad Pelinkovac nije ubio nikoga, ali bi da je potrajalo još malo duže»

Molim uvaženo čitateljstvo da s velikom dozom rezerve i nevjerice uzme sve prizore u kojima se opisuju aktivnosti politički ili društveno neprihvatljive i/ili ilegalne prirode.
Te scene su produkt pjesničke slobode…
… a možda su i istinite.
Svi mlađi od 18 godina i oni slabijeg srca neka pokriju oči prilikom čitanja tih pasusa.

Za one od vas koji ne znaju, ove godine je u blizini Pule održan prvi hrvatski reggae festival «Seasplash #1». Jorz truli je bio jedan od ljudi koji su priskrbili lokalnom pučanstvu mogućnost da se ritmički njiše uz moderne napjeve karipskog otočja (pozdrav Piri, Ediju, ekipi s Monte Paradisa i svim Puležanima).
Prvi nagovještaj stvari koje dolaze bio je incident sa bocom plina koji mi se desio prvi dan (onako, za ufuravanje u ljetni odmor) kad smo moj kompa Srpski, ovaj Srki i ja morali nosati okolo boce s plinom za hlađenje pivice u točioniku. Prilikom podizanja jedne od tih boca (koju je čiča iz pivovare intrigirajuće zanimljivim ali glupim potezom iskrcao nasred livade dok je sunce pičilo +39°) ventil mi je eksplodirao u rukama a plin iz boce mi je šišnuo u facu. Tako je to bar izgledalo nekome sa strane, a meni je to izgledalo otprilike ovako:
Boca je ispred mene. 2 metra dalje je Srki. Totalno smo u kontroli. Napravili smo plan i vrijeme je za taktičku provedbu. Lagano svijam koljena i naginjem se prema naprijed, spreman na podizanje 50 kg tereta. S obje ruke primam kapicu koja pokriva ventil. Skužim da je kapica totalno užarena od 2-satnog stajanja na suncu. Odmičem se, i Cpki i ja uzimamo neke komade papira da si ne bi spržili rukice. Ponovo se saginjem i hvatam kapicu. Srki hvata bocu s druge strane. On govori «Ajmo», podižemo bocu i BUUUUUUUUUUUM i mene nešto pljesne po faci i nakon toga zaglušujuće PSSSSSSSSSSSSSSSSS a sve oko mene totalno bijelo i ništa ne vidim i onda puštam bocu iz ruku i skačem u stranu a boca ostaje ležati na podu a iz nje brzinom od 10 litara u sekundi i pod pritiskom od nekoliko bara (nikad nisam uspio shvatiti te veličine za tlak) šišti bijeli plin, temperature daleko ispod nule.Slatki kukac i zao ventil
Iz ovog sam se uspio izvući s najminimalnijim povredama (opeklinama /smrzotinama od ledenog CO2 po rukama, licu i NARAVNO onom istom koljenu koje sam ove godine već sje*ao, referenca na Maxxis report zadnji). Da me ventil pogodio, recimo, u lice sad bi bio samo još jedan kamen s ugraviranim slovima na polju 33 na Mirogoju. 2 minute nakon što se ovo desilo propušio sam. Da, da, znam, cigarete u sebi imaju preko 400 kemijskih spojeva koji izazivaju rak i neke od njih se mora odlagati u bačvama u betonska skloništa pod zemljom (zbog visoke toksičnosti) i da, istina je, pušenjem cigareta financirate državu što znači da indirektno masno plaćate onu sirovinu Ljubu Česića Rojsa da sere u Saboru i da se vozi u Hummeru i sve one ostale gadove skupa s njim. No, nećemo sad o politici. O tome više u sljedećoj kolumni…
Sljedeća 3 dana sam radio ko konj, spavao na podu iza šanka koji se nalazio između stejđeva s kojih je muzika treštala konstantno osim od 5 do 9 ujutro, grebao 150 malih krastica koje sam zadobio od eksplozije, popio samo 2 pive, zapalio previše toga, naslušao se reggaea za cijeli život, skakao u more sa 13-metarske stijene (naravno da nismo imali kameru ni fotić) slušao ekipu kako se ševi u mraku 15 metara od moje vreće, bivao buđen od čopora pasa koji su mi stalno trčali oko vreće (jedno jutro me dočekalo sa psećom šapom u ustima) i uživao u svim blagodatima spavanja s borovim iglicama u dupetu i seksi grickanja koje mi je priuštila lokalna kolonija crvenih mrava.
Zadnju noć sam radio od 8 navečer do 6 ujutro. Shvatio sam da ću poludit ako to vrijeme ne provedem pod utjecajem nečega pa sam se okoristio jednim simpatičnim narkotikom koji je u današnjem obliku proizvela CIA misleći ga koristiti kao serum istine. Proveo sam cijelu noć za točionikom umirući od smijeha, no u svoju obranu mogu reći da sam bio najprisebniji u cijeloj postavi. U 6 ujutro sam se skoro potukao sa hrpom pankera koji su htjeli još pive i nije ih zanimala niti jedna od činjenica da je a) šank zatvoren, da su b) koncerti završili prije 3 sata, da c) u bačvama nema više pive, da su d) točionici zavrnuti i zaključani i da sam e) umoran ko pas i da bi zato trebali odje*ati. Na kraju se nisam tukao ja nego oni i to međusobno. Surealan prizor. 6 tipova koji se znaju i svake 2 minute se tuku druga dvojica. Ma pusti, brate, to pijano… Puna 2 sata nakon završetka moje smjene potrpali smo se u Močvarni kombi i krenuli za Vis. The horror. The horror.
Nakon luđačke vožnje Jadranskom magistralom od Pule do Splita, koju sam probdio i to je službeno bio već negdje 30 i neki sat da nisam spavao, ukrcali smo se na trajekt i stigli na Vis. Prva stanica – Bejbi, lokalna verzija najpopularnijeg birca u gradu. 3 pive kasnije više nismo mogli komunicirati ni s konobarom niti međusobno pa smo se preselili u našu vojarnu Samogor. Mjesto za koje sumnjam da ispod njega teku neke zle, ZLE podzemne vode. Da se ne kaže da nismo religiozni... Rušenje na madrac i padanje u san su blagi izrazi za ono što sam tad napravio.
Raspored je bio buđenje u 9, doručak, slaganje stejđeva i pun kua svog mogućeg posla do 2, onda odlazak na plažu U treningu za izvođenje najbolnijeg pada u vodu, pa povratak oko 6 pa rad do 8 pa večera pa rad od 10 pa dokle možemo uz pozamašne količine relaksirajućih herbarija.
Već prvu večer se desila bizarna stvar koja je dala naslutiti da je nešto divlje u zraku; smjestila se hrpa nas u jednu od soba i uključismo mi tako nečiji laptop da pogledamo neki film. Puši se cijela soba, pije se pelin s ledenim čajem, film samo što nije počeo a od nikuda na prozor sobe dolaze 2 cure i pitaju: «Dečki, imate li možda Vazelina?»
Mislim da taj trenutak uopće ne mogu opisati. Lica sviju su se pretvorila u groteskne maske koje su se cerile od uha do lijeve obrve. Svi smo pomislili istu stvar: «Ne. Pa ne mogu nam već prvu večer na Visu u 10 do ponoći doć na prozor 2 curice i pitat nas jel imamo Vazelina. Pa jesu one norm… Ma nema veze. Ovo će bit bolesno ljeto.»
Nakon jedne cijele arije smijanja i otprilike 4 minute kasnije, kad smo se prestali rušiti po podu i držati za trbuhe, Sale ih je pitao «Cure, pobogu, pa što će vam Vazelin?»
Nitko. Nije. Mogao. Predvidjeti. Odgovor. «Treba nam da čistimo puške…» Urlali smo se još neko vrijeme a ja sam morao napustiti sobu da ne dobijem infarkt. To je bio samo nagovještaj stvari koje su dolazile. Da ironije bude veća, Vazelin im je ekšuali i trebao za čišćenje puški – one su bile policijske pripravnice koje su sa još 4 murjaka bile smještene u jednoj od zgrada u vojarni. Bizarre.
Sljedećih par dana je bilo čisto uhodavanje, spomenuo bih samo drugu večer kad je Leo Metalac slavio rođendan a raja se malo proveselila pa smo mu napravili i poklonili dvometarski drveni križ (naopak, naravno) pošprican umjetnom krvlju, tulumarili na parkiralištu do 8 ujutro (u jednom trenutku sam pišao u grmlje a iz usta mi je nekontrolirano curila slina od smijanja), drapali si majce, šamarali se i poljevali vinom iz kanistera a sve je završilo tako da smo ušli u našu zgradu, ulazili ljudima u sobe i šarali ih markerima i ljepili gaffer trakom. Ona pičk*ca Brane iz kluba Kaos je pred svoju sobu dobio instalaciju koja se sastojala od kace zapremine 300 litara u koju smo stavili 3 automobilske i jednu kamionsku gumu, njegov bicikl pa još nečiji pa još nečiji pa još 4-5 palminih grana a za dobru mjeru smo na sve to stavili još jedan bicikl i s tim mu zabarikadirali ulazna vrata. Žao mi je što ga nisam dočekao ujutro s fotićem kad je otvorio vrata. Za osvetu sam mu predložio drugu spaćku sljedeću večer kad smo Saletu pored glave uključili gitarsko pojačalo i (naravno) gitaru pa smo ga u 6 ujutro probudili s malim metal rifom.  Just guys doing guy things.
Bilo je tu i vožnje biciklom, vjerovali ili ne. Epski put od Visa do Komiže (po 13% usponu) iskoristili smo za posjetu napuštenim vojnim tunelima A iza rupe svizac mota joi.. čokoladu u živoj stijeni. Usput smo zastali i kod kuće lokalnog zubara čija ograda je ukrašena plastičnim dječjim lutkicama No comment koje se ševe, nemaju ruke, noge ili oči, drže noževe u rukama i spojene su na infuziju. Taman kad sam pomislio da sam JA bolestan… Od Komiže do Visa vratili smo se starom cestom, gdje smo upoznali jednog spaljenog tipa te ukupno prešli 39 km. Respektabilno. 5. ili 6. dan smo dobili važnu obavijest. Pored Visa postoji još jedan mali otočić. Možete ga vidjeti iz Komiže, simpatičnog ribarskog gradića. Taj otočić se zove Biševo i na njemu službeno živi 1 osoba. Međutim, mnogi ljudi dolaze na Biševo zbog krajolika – to je skoro pa netaknut otočić sa luuudim stijenama i simpatičnim plažicama, ali pravi adut Biševa je Modra Spilja. MS
je jedan od onih simpatičnih fenomena kojim je Majka Priroda odljučila ukrasiti svoje tijelo. Modra Spilja je u biti šuplja stijena na morskoj razini. Ispod jednog od zidova spilje sunce baca svoje zrake pod određenim kutem, i te zrake se tada odbijaju od sedimenata na stijenama na dnu spilje i ta svjetlost se tada reflektira unutar same spilje a prizor je jednostvano predivan. Voda je neonsko nebesko plave boje. Baš ono gad dem lijepo.
Uglavnom, na Biševu je buknuo požar. Pošto Vis ima vrlo malo vatrogasaca uobičajeno je da se ljudi dobrovoljno prijavljuju za gašenje požara. Tako se prijavilo i nas 32 iz vojarne. Pokupili su nas busom i odveli do Komiže. Izgledali smo pomalo čudno, polovica grupe je dobila stare vojne maskirne hlače i jakne i svi smo izgledali nekako tough i furo nas je testosteron i kužiš ono mi smi išli gasit požar i nije bila zajebancija. Dok smo čekali policijski patrolni brod «Sv. Mihovil» sjedili smo na rivi i škicali neku 14-godišnjakinju koja je pozirala na palubi putničkog brodića koji je taman kretao. Palo je i par fotki, mahali smo joj. A onda je došao THE brod. Mrcina od 20 i nešto metara, sa 2 motora od po 2000 konja svaki, max brzina 34 čvorova. Zver.
Jurnuli smo mi «Sv. Mihovilom» a kad se ono ja sjetih da u đepu još od prijašnje večeri držim pola male bijele tabletice… ups. Iz daljine nam se približavao otok u plamenu. Kad smo stigli na Biševo, negdje u sumrak, prizor je bio u najmanju ruku demoralizirajuć. U tih 3 dana prije izgorilo je već preko 70% otoka. 3 profesionalna vatrogasca i 11 pripadnika DVD Komiža su bili sve snage koje su obuzdavale plamenu stihiju na otoku. O dostupnoj opremi ne želim ni pričati – nas 32 je dobilo 3 brentače (to vam je ruksak s 20 l vode koji je crijevom spojen na štrcaljku kojom vodu bacate do 5 metara) a ostalima su rekli da negdje otrgnemo granu i da njom mlatimo. Ja sam konzumirao što sam imao i krenuo u bitku sa stihijom. Ukratko, nakon što smo sljedećih 6 sati rukama, nogama, granama i vodom koja nam je u biti trebala za piće (ali nije bilo izbora) gasili požarčiće iznad mjesta Mezzoporat dotukli smo ih sve osim jednog. Taj je bio na dnu klisure, bio je mrak i već je bio zahvatio drveće pa smo ga mogli samo čekati da stigne do makije pa da ga onda probamo suzbit. Prizor žeravice koja leti na vjetru kroz noć iznad naših glava uz pucanje zapaljenih alepskih borova bio je jedna od najpoetičnijih stvari koje sam vidio. Možda je i MDMA (fuj, fuj, sram me bilo, balavac jedan) imao neku ulogu u mojem doživljaju, ali ko će ti ga znati. Ukratko, nakon što je požar još malo dobio na intenzitetu pozvali smo prave vatrogasce. Oni su došli, vidjeli situaciju i rekli nam «Vratite se u Poje. Ovo ne možete ugasiti.» Klonuli tijelom i duhom počeli smo svoju odiseju kroz potpuni mrak i spaljeno drveće koje nas je nenježno milovalo svojim granama po svakom otkrivenom dijelu tijela (čitaj sjeklo mi kožu gdje je moglo i htjelo te ostavljalo na ranama mali sloj zmazanoće, taman za infekciju). Dok smo stigli do Poja, u daljini se dao vidjeti ogroman narančasti oblak dima koji bi svako malo zahvatio novi dio šumarka i veselo buknuo još jače. Zbediro sam se ko 13-godišnja nadrogirana curica na svom prvom partyu dok gleda svog 17-godišnjeg kretena od dečka kako mjesi sisu nekoj 12-godišnjakinji. Još sam 3 sata sjedio u mraku i gledao kako nestaje nešto čemu je trebalo preko 30 godina da naraste zbog nekog kretena koji je bacio upaljeni čik. A možda je samo Majka Priroda odlučila da je vrijeme da se malo obnovi kroz Vatru Pročišćenja. U svakom slučaju, katastrofa. Zaspao sam malo poslije 6.
U 8 ujutro su nas probudili i pozvali na drugi kraj sela. Požar je došao na 50 metara od kuća i trebalo je dobro uprijet da ga satremo. Doručkovao sam 2 cigarete i 4 gutljaja rakije (dobre!) koju je donio jedan od ekipe. Prizor koji me okruživao dao bi se usporediti s nuklearnim holokaustom; spaljeni leševi drveća otrgnutih udova usred mora pepela dubokog 10cm. Svakih 3 metra nešto tinja ili gori, miris sumpora je u zraku. Iznad nas svako malo u brišućem letu prolijeće kanader. Brišem znoj s čela i okrećem se da vidim svoje suborce. Zvukovi džungle prekinuti su mitraljeskom paljbom… Sorry, malo sam se vratio u sjećanja na Laos ’72. Uglavnom, 3 sata kasnije pobjeda je bila naša. Na kraju je kanader morao 20ak puta vodom izbombardirati ono područje koje smo gasili noć prije. I naravno da sam se na zadnjoj patroli prije odlaska spotaknuo preko nekog korijena u pepelu, pao u žeravicu i spalio si ruke.
Mrtvi umorni, izgrebani, prekriveni pepelom i plikovima i opasno previše vremena odvojeni od alkohola i narkotika vratili smo se policijskim brodom u Komižu. Svi smo sa neopisivim zadovoljstvom gledali Biševo (na kojem više nije gorio niti jedan požar) kako postaje sve manje i manje. Kad smo sišli sa broda i krenuli prema busu, ljudi koji su sjedili u bircevima na rivi zapljeskali su nam. Prave ovacije. Obuzeo me totalan osjećaj zadovoljstva. U biti, jedini posao koji (po meni) ima smisla je raditi na očuvanju prirode. Bilo mi je žao ko psu što nisam aktivist Greenpeacea ili nešto slično. Kad smo se vratili u vojarnu stigli smo taman na doručak. Nismo se niti oprali nego smo drito uletili u kuhinju. Preživjeli svjedoče da je 3 minute nakon našeg ulaska cijela kuhinja mirisala na dimljenu šunku. Obžderavanje i sretno ujedinjavanje sa našim stash-evima nas je razveselilo do suza.
Sljedeću večer sam imao čast da organiziram «Vatrogasnu zabavu» koja je bila posvećena svima iz vojarne koji su sudjelovali u gašenju a i svima ostalima koji su duhom bili uz nas. Žestoki rrawk, pelinkovac, papirići sa sličicama, papirići za motanje, vijest da Biševo opet gori i prva zabilježena tučnjava na Otokultivatoru obilježili su moj prvi DJ angažman u životu. A kaj buš?!
Moram se osvrnuti i na činjenicu da je svojedobno jedna fotka dospjela na just in. Objašnjenje će biti kratko i slatko: 2 cure (paricipantice Otokultivatora) organizirale u «Skini Bikini Party» koji je cijeli bio na neku spiku seksi igrica, opuštanja i slobodne ljubavi. Moj kompa Sladi i ja jednostavno nismo mogli dopustiti da to tako nekažnjeno prođe i pokazali smo im što to znači kad ti malo prebolesna ekipa dođe na tulum. Zar ne dođe svakome od nas da se napije i zgazi ko guyica i da se obuče u žensko donje rublje i gužva među 150 polugolih ljudi dok sa zvučnika trešti «I’m a slave 4 U» od tete Britney Spears? S druge strane, isplatilo se jer sam imao priliku gledati mnoge djevojke koje se izvijahu u ritmu i kako jedne s drugih jedu čokoladni puding…
Do zadnjeg dana bioenergija mi se već opasno približavala zakonski propisanom minimumu a postao sam i 7. nivo stonera. Vodio sam sa ekipom na WC-u diskusije o tome kako mrzimo činjenicu da svaki put dok kenjamo dobivamo erekcije i koja je najbrutalnija riječ koja opisuje vođenje ljubavi («utovar» je još uvijek kralj). Tek toliko da shvatite nivo lucidnosti koji je vladao Samogorom, evo vam fotka .
Zadnja večer je bila devastacija neviđenih proporcija. Uz konzumiranje više svega nego ikad do tog trenutka tokom noći sam razbio drvenu kašetu na glavi, ostao bez majice, plesao od 10 navečer do 11(!!!) ujutro (što je novi rekord Otokultivatora, samo nas je 7 izdržalo do kraja), ševio zvučnik na pozornici, istegnuo vratne mišiće i koljeno (opet!), navodno frendu s golim dupetom sjeo na lice (ja se toga FAKAT ne sjećam i brijem da su me zamijenili s nekim drugim), turao si nekakvu tikvicu u gaće i s tim guzio ekipu i dočekao izlazak sunca s markerom napisanim «KURVA» na leđima a sa «ZLÖ» na srcu. Tek tak. Zadnja stvar koju je DJ pustio bila je «Born to be wild» uz koju smo on i ja demolirali glavama nekakav limeni ormarić. Prikladno.
Nakon cijelog dana provedenog u pokušaju vraćanja u ovu dimenziju prvu noć bez ljudi u vojarni proveo sam na stejđu kao čuvar – da neko ne bi došao nešto ukrast. NARAVNO da je iz grada došlo 5 idiota koji su razvalili frižider i pokušali ukrasti hrpu cuge i da sam ja TAMAN tada došao i da je bila neugodna situacija ali da ih je zaštitnik alkoholičara i narkomana Stone®ider rastjero koristeći svoj superioran intelekt i meglajticu od 3 kile i da je cuga vraćena. Barem onaj dio koji nisam popio nakon toga da se smirim.
Sljedeće jutro sam se uputio prema Šibeniku da bi radio na jednom punk festivalu ali je stvar neslavno propala jer je trubača benda za koji smo se trebali brinut noć prije na koncertu u Ljubljani neko slučajno gurnuo i tip si je trubom razbio zube. Otkazan koncert. Pa smo se malo spustili do Vodica da napasemo oči na ulickanim curicama (majke mi, vidio sam dvije 13-godišnjakinje u Playboy topićima i u minicama da minije ne mogu biti. Strašno! Pa kamo to ovaj sviet ide, pitam ja vas! Ha? O, Bože, zašto!?) pa smo onda napustili Vodice da malo odmorimo oči. Prespavao sam kod frenda u Tribunju (Lajiću, ako ovo ikada pročitaš, molim te zamoli starog da više nikad nijednom gostu za doručak u 8 ujutro ne spremi pržene srdele i grah salatu i crno vino jer ta kombinacija ubija na 2 metra).
Vratio sam se na Vis pokupit svoje stvari i pozdravit se s ekipom (inače, SVI koji su radili na Visu mogu napisati ovakav ili još bolesniji tekst o svojim doživljajima, tek tolko da znate da je ekipa koja vas poslužuje barem tri puta gora od vas) i odo ja u Split. Prespavo sam kod kompićeve cure (Marina i Alen, zaljubljeni par, kad se budu vjenč… ahem, da) tako da sam imao priliku napokon provesti noć u gradu podno Marjana. Upoznao sam puno ljudi iz Splita i fakat sam htio osjetiti kako ekipa diše u tom gradu. Nasreću, poklopilo se sve to sa premijerom prvog hrvatskog skaterskog filma (Lajtmer, probajte nabavit, a Vinko na kojeg sam tamo naišao vam je napisao i kratki review istog) nakon koje je uslijedio punkrock koncert u Hej Joe-u, simpatičnom klubiću na stijeni uz obalu. Tamo sam opet bio naišao na Vinka i bilo je razbacivanja. Neki od pripadnika ove nu-generacije nisu izdržali naše kombinirane nalete pa su morali biti udaljeni s mjesta nesreće… Uglavnom, super sam se proveo.
Sve dok nisam izašao iz kluba. U međuvremenu su se tamo neki lokalni mandrli zakačili sa ostatkom moje ekipe (koji su najmiroljubiviji stoneri svijeta) zbog neke preglupe spike, vikalo se «Šta je Purgeri, jebaćem* vam ove i one i ove opet» i jednog od Mojih Kompića je jedan od Njih htio baciti u more i tuć i svašta i taman kad sam se zamišljao u policijskoj stanici pod optužbom da sam budalu udavio vlastitim rukama nekako smo ipak uspjeli izbjeć sukob. Žalosno, ali budala ima svugdje. Potreseni iskustvom otišli smo se ustonirat na Marjan. Sljedeći dan nisam mogao doć k sebi i proveo sam 13 sati pred televizijom, gledajući izrode modernog svijeta zabave poput «Story Super Nova» i one mučitelje životinja iz «Wild Kingdoma».
BTW komp na kojem pišem se upravo srušio po 7. put. Ngh. Odsad Control-Sejvam svake 24 sekunde.
O svom putu za Zagreb nemam što puno pisati (svi ste vi vjerojatno prije ili kasnije putovali autobusom iz Splita za Zagreb i proživljavali istu agoniju uz vozačevu omiljenu radio frekvenciju «Narodni radio» pa znate o čemu pričam). Zanimljiv je detalj da su 2 dana nakon mojeg odlaska ovi Moji završili na tulumu kod istih tipova s kojima smo se skoro tukli… STRANGE ARE THE WAYS OF THE LORD…

Priča druga iliti
Jesen i povratak korijenima

Neki dan sam izašao iz stana oko 7.05, nadrkan na cijeli svijet zbog činjenice da su mi uskraćena ona 2 sata ljenčarenja u krevetu i igranja s malim u kupaoni  Onako usput sam pogledao svoj bajk svezan za ogradu pred stanom. Moje čedo. Moj full-suspension. Stvar koja mi više znači od jetre i bubrega zajedno. Moju mrcinu u raspadnom stanju s 12.5 cm hoda iza i Marzochiem Z5 s 10 cm naprijed. Moje oružje za frirajd. Pogled mi je odlutao prema swingarmu mojeg ponosnog vozila i, gle čuda! jedna od cijevi swingarma je pukla. Jedino što sam uspio promrljati bilo je «Tipično.» Te iste milisekunde mi je kroz glavu prošla svaka psovka koju znam i još nekoliko njih na jezicima koji više ni ne postoje – valjda regresno sjećanje iz prošlih života. Još sam se bio pitao što mi to krcka zadnja dva dana dok se vozim. Nadao sam se da je zadnji mjenjač koji živi vlastitim životom i očigledno je osnovao obitelj sa zadnjom kazetom ili tako nešto jer sve manje vremena provode mjenjajući moje brzine a sve više su potpuno odsutni. Spojim li ovo saznanje sa činjenicom da sam prije mjesec dana bio kreten (blaga riječ) i u navali bijesa razbio zadnji kotač o pod…

Inače, tako se rano budim radi vrlo jednostavnog razloga – ja sam poslovan čovjek. Štoviše, pripadam onoj sorti mladih ljudi koji… sram me je i priznati… imaju svoju firmu. Da, ljudi, vaš najdraži stone®ider je ponosan vlasnik poduzeća za graditeljstvo, trgovinu i informatičke usluge. Ovo «ponosan» iz prijašnje rečenice uzmite više kao pjesničku sliku nego pridjev koji odgovara istini. Vozim kamion i brinem se za gradilišta. Podižem predračune, potpisujem mjenice i skupljam dokumentaciju za računovodstvo. Pišem ponude i plaćam fakture. Družim se sa šljakerima i poznajem ekipu iz «Katrana» poimenice. Ne znam hoću li moć podnijeti toliko uzbuđenja u životu. Ali daleko, DALEKO najveći trn u oku mi je ime firme. Nešto što treba predstavljati duh poduzeća, biti prvi podatak ljudima što taj poslovni objekt predstavlja, brand, samu bit poslovanja, nešto što ostaje u uhu i čega se ljudi sjete svako malo jer je catchy fraza… I onda samo vi dajte, učinite isto što sam i ja napravio, pošaljite tajnicu od starog, ženu od 40 i nešto godina sa trogodišnjom srednjom i s nimalo pojma o modernom marketingu ili nečem sličnom u Trgovački sud da unese ime firme u trgovački regisar. I fino onda dobijete firmu koja se zove…

… a joj…

… «Mario Projekt» d.o.o.

Mislim, MOŽE li biti gore od toga? Mislim, može li zaista? Dobro da nije «Dobrić graditelj» ili neka slična travestija u stilu obiteljskih firmi s područja bivše Juge tamo negdje iz ’80-ih! Katastrofa. A htio sam «Stoner Projekt» ali su na trgovačkom (dabogda vam formularima razali plivaće kožice među nožnim prstićima) rekli da u imenu ne može biti ime koje nije u vezi s vlasnikovim ili nešto takvo… Užas.

Jedan od razloga zbog kojeg sam ovoliko čekao s kolumnom bila je i realna mogućnost da uskoro dobijem svoj vlastiti komp pa da ju na njemu i napišem. To se još nije dogodilo. Zato i radim ko konj, grizem govna, pamtim usrane podatke o cijenama materijala i satnicama i gledam svog starog kako svako jutro totalno izbezumljen i na rubu plača brije «Mogu li ja izdržat? Kasno mi je, Mario, kasno, svako jutro me guši u prsima…» našto ja totalno isključim svoju osobnost i sljedećih 10 sati glumim kotačić u bezumnom mehanizmu kapitalizma. Novac je nužno zlo, znam, jer bi danas bilo malo nepraktično koristiti trampu kao sredstvo plaćanja; «O da, gospodine, možemo vam prodati ovaj model notebooka za 3 kubika betona, 497 kilograma krumpira i 812 paketa kondoma, kako da ne..» Svako malo se sjetim Biševa i razmišljam kako bi jebeno bilo da se zaposlim kao jedan od šumara na Medvednici ili da budem čuvar nacionalnog parka ili eko-terorist… ali me zato život svako malo klepne po uhu i smjesti me na svoje mjesto, kao što vjetar raznosi zrnce pijeska po plaži.
Vjerujem da je upravo to razlog zašto sam ovakav kakav jesam u zadnje vrijeme. Odrastam i sazrijevam i shvaćam kakav će mi život biti i to mi se uopće ne sviđa. Ima još stotine stvari koje sam sa sobom nisam sredio, a život me već tjera naprijed. Nikad nisam proživio razdoblje života u kojem mi je živo pucao ku*ac za sve jer sam ja tip osobe kojeg jebu građanski ratovi u Somaliji i masovna trgovina ženskim robinjama i afere koje su uništile Hrvatsku i rasna netrepeljivost i globalno siromaštvo i činjenica da moja obitelj nije ko iz knjige i ta ljudska zloba i glupost i milijun drugih, sitnih zala koji se meni stalno vrzmaju kroz podsvijest. Da imam pristup epruveti s virusom koji bi bio dovoljan da pobije cijelo čovječanstvo, pozdravio bih sve svoje frendove, rekao im «sorry, ekipo, ali ovo je za veće dobro» i ispustio epruvetu da se razbije o asfalt. Prije nego što ću se moći uklopiti u “ozbiljan” život, život sa obvezama prema drugim ljudima na koje ne smiju utjecati moje promjene raspoloženja i vječno pesimističan pogled na svijet i šta već ne moram se srediti i izbaciti misli tipa “zašto se uopće truditi, kad je puno lakše samo se prepustiti Tamnoj Strani©”. Da bi se čovjek sredio, treba se suočiti sa svojim demonima. Da bi uopće došao do svojih demona, čovjek mora zaroniti duboko u Najtamniju Stranu svoje psihe, mora se prepustiti zlu koje mu oni šapću u uho i uživati u njemu prije nego što shvati kamo ga to vodi. Tek tada, kad se istroši i kad ga demoni iscrpe, tek tada ih se moguće odreći zauvijek. Bar se tako nadam. Inače će te stalno zvati natrag, opet… i opet… i opet…
Tko zna, možda ću jednog dana i ja moći prihvatiti koncept pripadanja nekome (obitelji/grupi/društvu/osobi), postati produktivan član društva i (nedaj bože) skrasiti se i osnovati obitelj i kupiti Mercedes i sagraditi kuću i probati svog potomka naučiti da bude bolja osoba, puno sretnija nego što sam ja bio. A razmišljanje o takvim stvarima mene užasno iscrpljuje, i zato se opuštam stvarima kojima u biti nije pametno opuštati se. Da, da, ljudi, ja sam prvi koji će tvrditi da su droge, kurve i alkohol zlo… ali i ja sam, pa što onda?

OK, sad je dosta s tim emo sranjima, Mario…

Ali, ajde, zato mi je na pamet pao simpatičan način na koji ću iskoristiti državu, kapitalizam i crnčenje: kupit ću bicikl preko firme. Prijavit ću ga kao osnovno sredstvo – službeno vozilo za odlazak na ZAP, Trgovački sud i Sljeme, dobit i popust na gotovinsko plaćanje i povrat poreza i smanjiti poreznu osnovicu svoje firme. Pošto je u Hrvatskoj prilično zahebano kupiti i održavati ful-sus bicikl (a i nemam tih para), odlučio sam se za povratak korijenima. Moja guza će odsad pa nadalje i ubuduće imati priliku pobliže upoznati svaki ekstremitet drva kojim ono iz Zemlje crpi Život – ubost ću si hardtaila. Zasad mi je oko zapelo za Authorov A-Gang p.m. Taman ću moći prebaciti svih šest dijelova bicikla koji još valjaju (gume, vilicu, lulu, guvernal, kočnice i ciklokomp) na novi bajkić. Na kraju će me koštati 3990kn manje 22% koji iznosi 878kn pa ću imati mali slatki frirajd hardtejl za 3112 kn. Još ću valjda nekom moć utrapit onu rigid vilicu (trajlaši, javite se!) i kočnice i lulu i guvernal za bar 300-400 kn… nije loše. Naravno, Univerzum će sigurno već naći načina da me shebe pa će ili a) nestati tih modela na skladištu ili ih b) više neće naručivati ili c) prestati proizvoditi ili d) neće imati moju veličinu ili e) nešto treće, ovaj peto.

E, kad sam još uvijek na temi bicikala i tog, pogodite šta?
… jedan telefonski razgovor s Markom kasnije …
E, zaboravite da sam išta rekao.

Znate šta, bolje je da se sada zaustavim. Ne mogu pohvatati sve ideje koje me piče, pa ću morati u nekom bližem vremenskom roku izbaciti još jednu štoriju o jednom nesigurnom i bijesnom 24-godišnjaku koji se boji obaveza, života i vlastitih emocija a koji to dosta dobro skriva (il se barem trudi) iza svojeg smisla za humor i nigdje ne može nabaviti ni opijuma ni absinta, a povremeno i vozi bicikl brže nego što bi trebao po nekakvim šumama i gorama.

P.S. Tek toliko da se uhvatite u đir koji ja furam možete si poslušati Possessed od Suicidal Tendencies s albuma «Still cyco after all these years»

When I go down the street
The people watch me shiver and shake
I’m a prisoner of a demon
I think my head’s about to break
It stays with me wherever I go
I can’t break away from its hold
This must be my punishment
For selling my soul
Too much pressure, my pulse is rising
My heart is pounding, my head really hurts
I can’t take it, all this pressure
From all these things inside of me
Everywhere I look I see them
Everywhere I go they’re at
What did I do to deserve this
Why won’t they just leave my body
Are they people or are they spirits
Do they belong to the human race
Why do they want me so bad
Why won’t they come out of their hiding place
i can’t see them, but I know they’re here
i can feel it in my veins

All this pressure on my body
Is causing all my strength to drain
Am I crazy, or am I insane
Or have I already lost my mind
Is it real, or is it fake
Or am I in a permanent bind
Am I in power or am I a slave
Who in hell is in control
Am I still living, or am I dead
Do I still have a soul
I know I can’t keep going this way
I have to give my mind some leisure
If I keep on going like this
I never again will taste pleasure
If they will not break the oath
I will have to disband
I have lost all control
this thing has now taken command

Peace & keep on ridin’, hell yeah!

Komentari su zaključani.