SARAJEVSKI BICIKLISTI NA MOSORU

Posted by mtb.ba as Izvještaji, Kolumne

U nastavku slijedi prvi izvještaj sa značajnije ovogodišnje vožnje kolega sa www.mtb.ba portala. Vozili su turu na Mosor iz Omiša, a utiske pročitajte u nastavku.

Iako smo već imali prvo vozikanje biciklima oko Sarajeva, onako tek da isprobamo bicikle jesu li zahrđali preko zime pa se nakratko odvezli preko Borija, Hreše i Barica, ipak to niko nije smatrao ozbiljnim otvorenjem sezone. Debeli snježni prekrivač na Bjelašnici upozoravao je da se ne šalimo sa bosanskim planinama i ne zavlačimo u šume tražeći stazice za vožnju biciklom, pa smo oči uprli ka jugu. Tradicionalno, prve vožnje kreću iz Hercegovine.

U tim promišljanjima stigao je kratak e-mail Ervina koji živi u Njemačkoj: “Ovdje ne rade za Uskrs pa mogu spojiti par dana, šta mislite da vozimo na Biokovo?”. Na to se, po onoj narodnoj “muke žabu u vodu natjerati” nadovezao Ivan s ponudom da nam bazni logor bude njegova vikendica u Omišu i s još boljim prijedlogom: da umjesto asfaltnog uspona na Biokovo ipak pravimo pravu off-road turu i da se nekakvim kozjim stazicama koje je pronašao na topografskim kartama i GoogleEarthu popnemo na Mosor. Ivanu nije mrsko bilo raspitati se kod lokalnih planinara (jer bajkeri baš i ne idu gore) i saznati sve detalje. Poruka koju je dobio bila je više nego obećavajuća: “U Domu možete jest, nije nikakav problem, cijene su niske, a porcije velike. Preporučam kad dođete u Dom da otiđete do Giromettine vidilice, 10 min uspona poviše Doma s koje se vidi cijela srednja Dalmacija. Isplati se, makar za slike napravit. Pitajte u domu Špira ili Mikija da vam pokažu stazu. Rado bih se pridružio, ali dežuran sam u GSS-u ovaj vikend. Izguštajte se i za mene!”.

Polazak sa plaže u Omišu

Eh, kad se već takav gušt spominje, kad Ervinu nije mrsko iz Ingolstadta potegnuti radi ovakve vožnje, nije teško palo ni krečenje stana par dana ranije, ni završetak posla kasno u petak, i onda pravac – Omiš. Idemo preko Visokog gdje kupimo Frkija, momka što sa Halidom svira klarinet, a sa Sarajevskom filharmonijom saksofon, i koji nas je cijelim putem zabavljao dogodovštinama sa svojih putovanja. Jasno, u gepeku se za svaki slučaj našao frižider pun ćevapa i sudžukica, sve “zdrava, sportska hrana”. U autu smijeh, šala, zadirkivanje… Nekoliko sati vožnje i dolazak na more. Grad je pust, ali pluća punimo mirisom mediterana. Umjesto da legnemo ranije i pripremimo se za vožnju, uz priču i smijeh ispismo nekoliko litara vina. Da ga je bilo još vjerovatno ne bismo ni spavali, ovako smo ugrabili pet-šest sati do ranojutarnje zvonjave na vratima: stigao je Ervin, potpuno spreman u biciklističkoj opremi. Karbonski Scott uglancan i čist kao suza.

Prvi uspon cestom uz pogled na Cetinu i otvoreno more

Iako se nevoljko budimo padaju šale uz jutarnju kaficu, pakujemo opremu, dotežemo bicikla i – krećemo. Ah, kako je divan osjećaj zauzdati ponovo bicikl, umjesto cestom voziti ga plažom tik uz more, osjetiti ponovo napor brda u mišićima. Do Mosora nismo krenuli najkraćim, asfaltnim putem već starom cestom što vijuga iznad Cetine pa potom skreće do zaseoka Gata. Tu nastavljamo do obližnje kapelice, pa dalje nekim vrletima…

Podloga nam je bio tepih od prve proljetne trave i tek izniklog poljskog cvijeća

Ovdje kao da je vrijeme stalo, kao da smo u Velom Mistu, samo more nedostaje. Selo čine stare kamene kuće, na prozorima drvene grilje farbane valjda prije pedesetak godina, vrijedni domaćini obrađuju ono malo škrte zemlje, vinova loza već posuta modrom galicom. Omiljeni automobil je Renault 4 koji me za trenutak vraća u djetinjstvo. Nađe se tu i pokoji Stojadin, pa čak i jedan stari Mercedes, ali nema auta mlađeg od dvadesetak godina. Sve odiše nekim mirom, čudimo se od čega uopšte žive ali i divimo mirisu biljki koje se bude u rano proljeće. Neko primjećuje kako sve miriše na dobru travaricu. Interesantan detalj je da je trava, barem tamo gdje je ima, intenzivno zelena i posuta cvijećem koje, kao da žuri da izvrši čin oplodnje, prije nego što krenu ljetne žege pa sve požuti i svehne. Nebo nestvarno modro prošarano pokojim bijelim oblačićem, u daljini more. Razaznajemo Brač, Šoltu, čak i Vis u izmaglici. Domaćini nas gledaju sa zanimanjem. Jedan bucmasti vozač zaustavlja Renault četvorku, rado priča s nama, objašnjava kako ćemo tim putem stići u Dubrave “…a tamo imate, mmmmm, predivnu jaretinu” – i pravi onaj dobro poznati znak prstima privučenim na usne uz pucketanje jezikom. Nešto dalje, idući putićem koji se sve više sužava, srećemo drugog koji sumnjičavo vrti glavom: “Ovim putem ćete do kapelice, ali ne mrete dalje s biciklovima!”.

Mosor je sve bliže i bliže…

Naravno, mogli smo dalje. Jest da smo bicikle nosili preko nekih gudura i stijenja, ali koga briga za napor, čak i za povremeno gubljenje sa ucrtane staze na GPS-u, kad neizmjerno uživamo u Dalmaciji na jedan drugi, ne onaj tipično morski (plaža-sunce-kupanje) način. Uostalom, imamo cilj i doći ćemo do njega, makar nosili bicikle na leđima.

Uspon od Sitnog ka planinarskom domu

Od mjesta Sitnog do samog vrha i planinarskog doma “Umberto Girometta” vodi uska staza posuta rasutim kamenjem veličine šake ili čak pravim gromadama promjera desetak-dvadeset centimetara. S jedne strane stijene iz čijih pukotina svaki čas može iskočiti poskok, s druge strane stotinjak metara duboka provalija ali i pogled sve do Splita. Ograde, naravno, nema i već se uvlači bojazan kako ćemo se, uopšte, spuštati biciklima ovuda. Djeluje izuzetno opasno. Putem srećemo brojne pješake i planinare koji dolaze u pohod Mosoru. To nas podsjeti na nekadašnji Trebević, kad se gore išlo žičarom a onda poput mrava na sve strane i sve do vrha. Nakon što iznenada prestade staza kojom smo krenuli i odmijeni je markirana staza što vodi kroz gotovo neprohodne stijene, vijećamo šta dalje.

Na usponu se nikad ne odustaje pa makar i gurali bicikl…

Ovuda se ne može ni hodati bez tvrdih, planinarskih cipela a kamoli nositi bicikl. GPS kaže da imamo preći još fin komad pa ostavljamo bicikle. Neće ih niko ukrasti, u to smo sigurni, jer ljudi koji dolaze ovdje su normalni, rado će pomoći jedni drugima, željni su društva, razgovora… nema one podlosti tipične urbanim sredinama. Tako nam jedna ozbiljnija gospođa koja vodi predivnog psa, ovčara, objašnjava kako ćemo doći do doma. Motivirani njenim savjetima ubrzavamo, i nakon par stotina metara pred nama se ukaza nestvarna slika: grube stijene zamijeni šumica što uokviruje pitoresknu, travnatu livadu kroz koju vijuga potočić što se izlijeva iz malenog jezerca. Svud uokolo izletnici, ali ne oni što iza sebe ostavljaju hrpe smeća, već istinski ljubitelji prirode i planine.

Ervinov fotosešn – ne vidi se provalija iza ove stijene

Planinarski dom je priča za sebe. Sve liči na sedamdesete godine prošlog stoljeća. Ispred doma magarac, ili tovar kako ga ovdje zovu, ali ne onaj što ga jadnog vodaju plažom da bi se djeca slikala već pravi pravcati član zajednice, sa dušom i karakterom. On gore na svojim leđima izvlači neophodne namirnice i zbog toga je poštovan. Svoju ćud pokazuje tako što dopušta da ga dodirujemo, fotografišemo ali ponuđeni hljeb ne želi da jede. No, čim smo se malo odmakli halapljivo ga uzima jezikom, kao da nam se ruga i kazuje “Nećete vi mene gledati dok jedem.”

Fotka vodopada Skakavac pokraj Sarajeva kao poklon planinara PD Vratnik

Ljubazni domaćin doma nam priča o planini, običajima, bio je on i u Sarajevu, i na Bjelašnici i Igmanu, ali vrhunac iznenađenja doživljavamo u menzi. Iznad prozorčića gdje se uzima hrana, praktično na udarnom mjestu – uokvirena fotografija vodopada Skakavac, poklon Planinarskog društva “Vratnik” iz Sarajeva, foto Musa. Do njega hrvatski grb, pa onda fotografije Mt. Everesta, članci iz novina o planinarskim pohodima, i sve tako redom. U vrhu crno-bijela fotografija profesora Umberta Giromette, planinara u prastarom štofanom kaputu, vunenom džemperu i majici s rolo kragnom. Oduvijek su ljudi znali uživati u planini, suncu i prirodi, gledali su jedni na druge kao na ljude a ne pripadnike nekih izoliranih grupica sa ovim ili onim predznakom. Čovjek si onoliko koliko pomažeš drugome.

Frkijev trenutak kontemplacije

Za kraj fotografija sa domaćinom planinarskog doma, pakovanje i povratak nazad. Spust najopasnijim dijelom je protekao bez ikakvih problema, kasnije je bilo uživanje raznoraznim kozjim stazicama i single trackovima, Ivan nas je počastio još jednim guranjem uzbrdo: “Još samo da pređemo ovu planinicu” – reče analizirajući mapu na GPS-u. On kamenitom, krševitom, neprohodnom brdu tepa – planinica. A to što smo na izmaku snaga nije ni važno. Ali hajde, idemo i preko “planinice” tjerani najjačim motivom: iza nje slijedi završni spust, a onda tuširanje i roštilj.

Spust je bio skoro isto zahtjevan kao i uspon, srećom osim prekomjerne dze adrenalina nije bilo nikakvih posljedica

Drugi dan je na Biokovo otišao Ervin sam. Mi nismo imali snage. A nismo ni željeli da kvarimo ugođaj savršene ture tamo nekakvim asfaltom. Kafica na rivi se činila boljom opcijom. Uz kaficu planiranje novih tura, ali i generalni zaključak: “Krenulo je, konačno!”

Izvještaje i sa drugih tura možete pročitati na portalu www.mtb.ba