Sunday Bloody Sunday

January 19, 2008 Comments Off
Sunday Bloody Sunday

Suprotno popularnom vjerovanju i katoličkoj crkvi, nedjelja je najbolji dan da odete van i izbezumite se različitim oblicima zabave.

Ja sam to shvatio unutar tri mjeseca, jer silom prilika svi ostali dani u tjednu u sebi uključuju buđenje u 11, oblačenje odjeće, ispiranje memljivih okica, par šamara za otriježnjenje, neku bijednu ispriku od doručka, sjedanje na biciklin i odlazak na posao.

I tako sam ja imao priliku primjetiti kako je nedjelja super dan.

Petak mi je, naime, malo izgubio na važnosti zato jer
a) i petkom radim, i to od 12 do 19.30 tako da dnevno svijetlo praktički uopće ni ne iskoristim
b) radim i subotom, a to znači da svaki izlazak u petak navečer za sobom povlači preknognicijski osjećaj kako se vrlo uskoro moram probuditi i otići na gorenavedenu prljavu rabotu od posla; a kako večer prolazi i količina thc-a/amfetamina/c2h5OH-a/ili koječeg drugog što već guram u sebe lagano raste, i sve manje vremena ostaje da se izbezumim, skuliram, zaspem i probudim. Mrzim taj pritisak.

Slična sudbina snašla je i subotu. Subotom radim od 11, što znači da mogu spavati do 10, ali pošto nakon petka obično odem spavati tamo negdje u razdoblju između 4 i 8 ujutro to mi baš puno ne znači. Pogledi koje mi kolegice upućuju subotom kad dođem na posao ne mogu biti dalje od lascivnih, zavodničkih ili prijaznih i toplih; nekako više označavaju rečenicu ”Mario, molim te makni se odavde, smrdiš po cugi i zgužvano ti je lice” ?

A kaj buš?

I tako, subotom se radi, onda završim s poslom oko 16h, i onda sam ili presjeban da bih otišao spavati ili presjeban da uopće ostanem otvorenih očiju dulje od 16 minuta, pa mi u svakom slučaju subota od 16 do 22 jako brzo prođe kao kroz neki san, da li pravi ili onaj na javi.

Enivej, subotnja je noć za lumpanje. Tad mogu izaći van i zafrkavati se i ništa me ne ograđuje i mogu biti svoj, ne moram se probuditi da odem ujutro na posao i nemam nikakijeh obveza.

I onda, pitam ja vas, kad me ekipa u 4 ujutro pita ”oćemo ić kod ove/one/ovog/onog na tulum, biće cuge i za pušit a možda i maloljetnica”, kako, KAKO li samo pronađem obraza da im odgovorim sa:

”Sorry ekipa… ali sutra je moj dan za zdravlje. Sutra idem na planinu. Već sam sad sjeban, a sutra me tek čeka umor. I zato idem doma. Iako bih rado s vama još pijo i pušijo i ganjajo maloljetnice/ke, ipak NE. Ajd bok.”

I odem doma. I sav sam potišten jer nemam glave i najradije je ne bih imao nikad više, jer znam da bi mi sad baš legla još jedna piva i pokoji joint, a ne bi bilo niti zgorega da neko isfura spida, ali opet moje noge vrte li vrte te pedale, i par minuta kasnije evo me pred stanom. I opet me opere depra kad si vizualiziram sobu, ženskog roditelja, papigu, radijatore, osjećaj tepiha pod nogama, zvuk koji pipa u kupaoni ispušta, rascufanu četkicu za zube i pohabanu majicu koja mi služi kao piđama, i zaliježem u krevet i glava mi je teška a misli još teže, i nekako se natjeram da zatvorim oči, i ne razmišljam o ničemu osim o tome kako izgleda noćno nebo kad ga gledate iz neke divljine, gdje nema smoga a miris svježih borova vam prodire u nosnice i…

… i onda se probudim. Boli me glava, u ustima mi je groblje kućnih ljubimaca i pere me erekcija. Zvoni mi mobitel. Hvatam ga nakon što se čini kao cijela vječnost, i javlja mi se PimpF: ”Jebote što se brzo javljaš.” Bacam pogled na sat, sranje, već je 10, a u 11 i nešto se trebamo nać, ajoj, a boli glava, a šta ćeš, brzo na noge, gdje su mi stvari, gdje su mi hlače, gdje mi je waterpack, nema ga, k vragu, morat ću kupit bocu vode a ne rade dućani, jebote valjalo bi nešto i pojest al se moram prvo posrat, daj nešto za čitanje, brzo, brzo… (pola sata kasnije) uf, što sam se isro, jebote šta si jeo!?, kaj je već 11 i 10, pa neću stić jest, di mi je kaciga, fak, pa sad sam se sjetio da nisam zategnuo kablove od mjenjača, fak, moram to, aaaaah!, 11 i 20, kasnim, kasnim, uvijek na sve kasnim, brzo, aj bok mama, da, da, dođem na ručak, da, da, čuvaću se, di su mi ključevi, pa ne mogu vjerovat da mi je neko pozvao lift, saću čekat pol sata dok ga opet pozovem, ah!, evo ga, he he, jooj ubiće me Pimp, kasnim već 10 min, brzo, jebote šta je vani svježe, koja magluština, pa u pičku materinu uopće se ne vidi Sljeme!, pa ja nemogu jebeno vjerovat, šta baš mora na dan kad se idem vozit bit neko kurčevito vrijeme, pajebemu, a di je Pimp?, ša je otišo bez mene ća?, zovem ga, kaže čovjek evo me za 10 min, ah, ipak on kasni, znači ja stigoh na vrijeme i tad se cijeli dan usporava, ja se naslanjam na klupicu, vadim bananu i mandarinu iz ruksaka i papam…

Sat vremena i jedan hepi mil u mekdonaldsu kasnije evo nas u podnožju Sljemena, točnije lokalitet okretište na Mihaljevcu. Taman stigosmo i evo tamo DaStrong i Grbo i Nerzo i još bagre, kažu ljudi ”Evo čekamo već sat vremena, ne znamo di je Miloš”. Ne do vrag mira, evo Miloša nakon manje od 2 minute što stigoh, i viče ”Ajmo, ajmo, brzo, idemo gore, nema vremena”. I tako se sve savršeno odvija da ne mogu vjerovat. Već sam zaboravio na sva sranja od ponedjeljka i neka od utorka, vozim se uz otvorena vrata, miris šume dolazi do nas popraćen svježim zrakom, gledam Grbu s nekim smješnim naočalama na glavi i slušam Pimpa i Odaka kako valjaju fore i smijemo se i osjećam se mlad, i jak, i pun života. Stižemo na vrh, gasim mobitel, spuštamo se do Puntijarke, zadnji dogovori i zajebancije i krećemo!

I preletim ja neki šaht, ciknim ga po metra prije metar u zrak, i brzina me nosi, i neki ljudi su na stazi ali sam ih samo projurio i onda neku hrpu srednjoškolaca i čujem iza sebe ”Dobriću!!!” ali me ne jebe ni pol posto, pere me adrenalin i dopamin i onaj kokain od prije 3 tjedna i na biciklu sam i utorak je već skroz zaboravljen i tad mi proradi mozak: jebote pa ne čujem nikog iza sebe!

Okrenuh se ja, kadli zbilja, nema nikog iz grupe! Pa gdje odoše? Ili bolje rečeno, gdje ja odoh? Di se ono trebamo naći? Di sam ja uopće? A ništa, idem dolje, pa kud puklo, ne mogu fulat dno, kaj ne?

15 minuta usamljene vožnje kasnije, nakon što sam na putu prolazio kroz divlju šumu i niz neke ledine na kojima nije bilo staza, pričao s ljudima na koje naiđoh putem, stigao sam do parkirališta pod žičarom. Stiže Odak, kaže zabio se u drvo. Ide doma. Kaže i Ozren i Dajak su pali, jedan preko drugog, i Pimp, i svi su ugruvani. A niš, otpratit prijatelja u nevolji pa natrag.

Da ne bi bezveze čekao, smotah ja malo šiša pa se nauživao, i eto stigo Miloš za drugu vožnju… al ček! Ma ko su sad ovi!? Jebate, pa ima nas 9, 10… 12! Pa kako ćemo, ljudi? Kvragu, a baš sam se htio još vozit… a ništa, utrpati bicikl u kombi pa na žičaru. Miloš na kraju gore vozi 12 bicikala i 9 ljudi odjednom, Mislava i Dajaka u pozi 69 u kabini, totalni kaos. MASSIVE RESTECPA!!!

Na žičari smo propustili zadnja kola za 42 sekunde, još sam ju vidio pored donje stanice, i pitam ja tipa jel bi mogli mi uletit u koju kabinu, kaže on meni možeš, plati 66 kuna za posebnu kabinu i kupite karte i nema beda. MA NABIJEM TE NA KURAC; SELJAČINO; IŠČUPAO BI TI NAJRAĐE GRKLJAN PA TI GA NABIO U ŠUPAK, ILI OBRNUTO, NE ZNAM KOJE, ETO TOLKO SI ME RAZLJUTIO DA SAM SE ZBUNIO ali zapravo kažem ”ma puno mi je 100 kuna za vožnju, bumo pričekali, hvala.”

Nedjelja. Predivno.

Smotali nas 4 (manje PimpF, koji je sportaš i sin momka u plavom pa ne konzumira) još 2 komada do gore, na putu sam saznao da je Odak u bolnici na snimanju, ali glava mi je prazna, gledam drveće oko sebe u predivnim bojama zlata, bronce, zemlje i kana, i shvaćam da je život lijep. Dobro, lijep je manji dio vremena a usran većinu, ali na kraju krajeva živi se za te trenutke, zar ne? I pričamo u kabini o gumama, podlogama, o vremenu koje smo proveli na biciklima i drugim prijevoznim sredstvima i drugim sportovima i opet o biciklima i dišem i znojim i razmišljam bicikl, bicikl, bicikl, i sretan sam, srijeda se nikad nije dogodila, četvrtak je siva mrlja u mojoj memoriji.

I evo nas na vrhu, i svi nas čekaju, jebate kolko nas ima, ajmo dolje, ajmo dolje, ajmo!!!

Ljudi moji, bila je to poezija u pokretu, nas 8-9, gledam ekipu ispred sebe kako se ganjaju po stazi, čujem ostale iza sebe, stalno sam nekom na dupetu, nisam najbrži ali nije bitno, samo da sam brz ko i ovaj ispred, to je sve što mi treba, to i da mi kočnice prorade kad se skuri pakna, i da ne padnem do dna, isuse kako je lijepo, a tek ovaj dio kad izađeš iz šume pa na sunce pa natrag u šumu pa zavoj pa mostić, aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaahhh… gle Spina u šumi pored staze, ”Si dobroooo!?”, ”Jesam, teraj, teraj!” i teram i prije nego znaš evo me opet na parkiralištu, jaaaaaaaaaaaaao, nema ničeg u glavi što se desilo do petka navečer, ničeg, sva sranja su vani, sve je ostalo u lišću i znoju, i idemo još jednom? Idemo!!!

Ovaj put idem gore s Karlom? (loš sam s imenima) i cura je na prijašnjoj vožnji pala na glavu i kako malo je dezorijentirana i nezna jel će moć vozit al će probat, i krenemo, ima ona Škodu Fabiju sa 130 konja i poteže ko velka, i jebote gari se jače nego ja ikad po Sljemenskoj, i odjednom vadi neku rotirku i baca ju na krov i dostižemo Milošev kombi i palimo rotirku i nastaje totalni kaos, Grbo, Crni, PimpF i ja u autu vrištimo i gužvamo se, Dajak i Spin samo što ne ispadaju van iz kombija da nas vide, i Karla daje gas, i prestiže kombi, mi urlamo ”Pusti muziku!” i ona pušta Ajron Mejdene i svira ”Run to the Hills” a mi jurimo uzbrdo, nema subote na poslu, glava lagana…

Na vrhu smo pričekali ostale, spremili se za zadnji spust po ”Micici”, devetki iliti ”Fakerskoj”, i krenuli mi i zekica je dobra, i kad smo stigli do onog malog drvenog doma naiđemo na dvojicu tipova na krosicama (motokros motorima) i mislim da su im Ozren i Mislav i Dajak počeli vikati ”Ajmo rejs do dolje!!” i tipovi daju gas i kreću prema njima i mi svi gazimo na pedale i počinje NAJVEĆI JEBENI KAOS NA SLJEMENU IKAD, gledam 5 dobrih bajkera kako se ganjaju niz stazu, prestižu jedan drugog, sijeku zavoje, skaču na đampicama, a za njima tip na motoru, a motir urla, puca, kut kompresije nikakav, ko da baca petarde svakih 2 metra a ja, JA, JA GANJAM MOTOR na metar i po od sebe, pa 3 metra, pa 5, pa ga opet stignem u zavoju, a iza mene još bajkera i još jedan motor i svi vrište a motori urlaju, ponovo me pere jutarnja erekcija i ja se više ne sjećam zadnjih 25 godina svojeg života, postoji samo sada i ovdje, a ovdje je šuma, a sada je već prošlo dok sam razmišljao o tome, ja sam svemir, svemir je sve, ja sam sve, i vrtim pedale i stišćem kočnice i mišići u leđima stenju od napora a motori urlaju, urlaju…

Nedjelja. Predivno.

Kad smo se zaustavili, i mi i motoristi, jedan od njih je skinuo kacigu, pogledao nas, okrenuo se ovom drugom i rekao: ” Jebote, idu brzo ovi bicikli.”

Došlo mi je da si sjekirom odrežem glavu od ushićenja.

Nedjelja. Ne postoji bolje od toga. Činjenica je da nakon nedjelje dolazi ponedjeljak, i rano buđenje, i odlazak na posao na koji sam zakasnio 10 minuta, i glad od nedjelje, i odlazak na gablec koji se pogreškom pečenjara u čevabđinici otegnuo na 40 minuta i zbog čega ću bit u sranjima, i cijeli dan sam proveo u skladištu i navečer me stari opet počeo jebat da radim s njim a Marija me skoro odjebala za koncert, ali znate šta?

Puca mi kurac. Zato jer sam preživio nedjelju, i za samo 6 dana pokušat ću je preživjeti opet.

A do onda ću si u glavi pjevuštit ”Paranoid” od Black Sabbatha i gurati od dana do dana, pive do pive, rakije do rakije, crtice do crtice, papirića do papirića, tablete do tablete, doktora do psihijatra, đionta do đointa…

… i prije nego ću znat, opet će biti nedjelja ujutro.

Peace & keep on ridin’

P.S. Ša, mislili ste da ću zaboravit napisat tekst? E, pa neću! Black Sabbath
“Paranoid”

Finished with my woman ’cause she couldn’t help me with my mind
people think I’m insane because I am frowning all the time
All day long I think of things but nothing seems to satisfy
Think I’ll lose my mind if I don’t find something to pacify

Can you help me occupy my brain?
Oh yeah

I need someone to show me the things in life that I can’t find
I can’t see the things that make true happiness, I must be blind

Make a joke and I will sigh and you will laugh and I will cry
Happiness I cannot feel and love to me is so unreal

And so as you hear these words telling you now of my state
I tell you to enjoy life I wish I could but it’s too late

Komentari su zaključani.

cheap research papers write my essay write my paper best essay writing service uk