TRAILWAY TO HEAVEN ILI KAKO SMO SE POPELI NA PLOČNO

Posted by tricky as Izvještaji

Ne, nisam se posvađao sa ženom, pa pobjegao od kuće, nit me depra toliko spopala da želim da se ubijem, a i da želim da se ubijem ne vjerujem da bih odabrao iscrpljivanje na bajku do smrti po hercegovačkom kamenjaru. Stvar je sljedeća; odavno sam naložen da se popnem na Pločno koje je prema mjerodavnim statistikama najviši vrh planine Čvrsnice, a ukupno treći po visini pod komadom neba koji se ustavno i pravno zove Bosna i Hercegovina.

Kako dvije sedmice nisam bio na poštenoj vožnji, taman sam piljio u kartu razmjera 1:50000 razmišljajući kuda bih mogao, s kim bih mogao, kako bih mogao , pa me u tom razmišljanju iznenadio PM na forumu koji okuplja bajkersku populaciju moje lokalne zajednice. Za potrebe ovog reporta prenosim ga u cjelosti:

„Vozdra,

odavno se kanim organizovati turu na Blidinje i onaj vrh Plocno. Neki koji su isli prosle godine me razbijaju da je previse vruce, nema vode i tako to. Sve to stoji al’ opet brdski je biciklizam, mora biti i vruce ljeti, zar ne.

E, pa, evo konkretnog prijedloga: jesi li za to da nesto smislimo npr. za subotu pa da organizujemo turu za dole. Ima nekih interesenata ali koliko vidim forum je nesto zamro pa se moze organizovati i “pozivna tura”. Ja na raspolaganju imam auto sa 4 krovna nosaca ili kombi u koji staje 10-tak bicikla bez problema.

Za turu nije frka, ja imam AdriaTOPO na laptopu i GPS-u pa mozemo prethodno izmapirati stazu i slijediti je gps-om.

Pozdrav

E…“

Nakon toga mi više ništa nije trebalo. Odmah sam ženi najavio da za vikend jedan dan idem u brdo, tek da joj ne padne napamet klofanje ćilima, generalno spremanje, micanje namještaja u svrhu pravljenja novog rasporeda u dnevnoj sobi i slično. Nije da mrzim takve poslove, ali na intimnoj listi prioriteta se još uvijek nalaze ispod vožnje biciklom na jednoj od najluđih planina u državi.  U konačnom dogovoru specificiran je polazak u Nedjelju, u 7.00 sati sa benzinske pumpe Braća Mujić.
Biciklisti i ribiči su posebna sorta ljudi. I jedni i drugi ustaju s pijetlovima i dok ovi potonji, mislim pijetlovi, kukuriču, oni već odmiču u prirodu kako bi svaki na svoj način tražili nirvanu. Ovi što su je već našli spavaju bar do 11 sati. I tako, dok su pijetlovi pili prvu jutarnju kafu ekipa mala ali odabrana spakovana u Cherokeea i VW Transporter, magistralnim putem M-17 ka jugu povezla do Jablanice, te odatle kroz sela Doljane i Soviće prema Sovićkim vratima, ulazu u Park prirode Risovac i dalje ka Blidinjem jezeru. Meri je parkirao na sjeverozapadnoj strani jezera na odvojak ka vrhu planine  Čvrsnice koja sa južne i jugoistočne strane obuhvata visoravan na kojoj se nalaze Risovac i Blidinje jezero.

Čim smo počeli uspon jezero se zavuklo za obronak. Temperatura je bila ugodnih  24 celzija i puhao je lagan vjetrić. Meri je kukao da nema vode jer, nit je ponio, nit usput nasuo ali nakon par kilometara i raskrsnice kraj groblja naišli smo na izvor oko koga je izniklo nekoliko kućica…ko iz vode. Iako se jezero nalazi s druge strane obronka riječ bezvodan ovdje ima jednako značenje kao i u bilo kojem drugom dijelu hercegovačkog krša. Kamen, oštro raslinje i niska kleka, te iz najsitnijih pora iznikli bokori kantariona i majčine dušice. Stoga je i sasvim razumljiva ljudska težnja da se bude u blizini izvora. Pogotovo jer je kopanje čatrnji u kamenu bez eksploziva gotovo nemoguće.
Uspon na Pločno je strm, dug i posut šoderom u koji se točak ukopa u sekundi. Ravnije dionice sam pedalao, oštrije i strmije gurao, uglavnom se vukao na začelju, ko logistika i sanitet, i često zastajao da zvjeram i fotkam, smetam tokom mijenjanja puknute gume, fotkam, jedem, vidim zmiju ko onaj krelac Jordy Lynn u legendarnom Roamu, fotkam. Vrijeme nas je odlično služilo jer da nije bilo vjetra one silne litre vode koje smo predostrožnosti radi ponijeli polokali i bismo i iznojili o onda u napadu očaja brstili nisko raslinje a može biti i pokušali iscijediti vodu iz kamena ko u onoj bajci o Perici i divovima.  1200 metara ukupnog uspona na svojih 18 km koliko smo prešli do vrha, serpentinu po serpentinu iscrpili su zalihe energije. Kamo sreće da su iscrpili i masne zimske naslage kojih nikako da se riješim, a i teško da se to moglo desiti jer sam tokom uspona nemilice uništavao suho voće.
Iznad 1900 mnv raslinje je svedeno na bokore trave, a vjetar je neometan ikakvom preprekom šibao i prosto me natjerao da obučem vjetrovku. Ako je uspon uz Čvrsnicu naporan i težak, posljednjih pet kilometara prije vrha su prosto pakleni. Put posut sitnim šoderom iz kojeg se promaljaju goleme hripe, oštar nagib, svi kilometri uzbrdo na za leđima…sve to je zaboravljeno kada se malo prije same vojne postaje i repetitora na vrhu najprije oko 1000 metara pod nama ukazalo jezero, a onda nakon sljedeće serpentine i kompletno polje. Dok smo stajali pored izvora u podnožju i dopunjavali zalihe vode kraj nas je ka vrhu prošla ekipica u nekom terencu, čini mi se Sorentu. Malo prije vrha mi smo prošli pokraj te ekipice koja se patila sa probijenom gumom na automobilu. Na brzinu sam sračunao da tu stoje najmanje 2 sata jer je nama dotle trebalo oko 4 sata, a njima terencem oko sat vremena. Dobro, možda su i oni stajali usput kao mi da se dive lokalnoj flori koju ovdašnji ljudi koriste za ublažavanje boljki vitalnih organa i ostalih dijelova čovjekove anatomije. Okolina je toliko bogata ljekovitim biljem da ni lokalne krave više ne pasu travu. Možda to najbolje objašnjava porijeklo predivnog mirisa koji nas je pratio skoro do samog vrha.

Na vrhu, 4 sata od polaska, glavom smo doticali oblake, bacili koju pametnu sa vojnom posadom i par tehničara telekoma u repetitoru na vrhu, obavili foto sesion kraj kamena koji je obilježavao najvišu tačku na planini, popapali zalihe i okrenuli nizbrdo.

Paklen uspon znači paklen spust, ali se barem ne mora upirat u pedale. Šoder, hripe, oštre stijene i provalija koja se od serpentine do serpentine premještala s desne na lijevu stranu činile su da se osjećam napetim poput tregera. Zadnji točak je non stop proklizavao na šljunku pa mi je kontrola bajka zadnjom kočnicom izgledala kao najbolje rješenje.

Nakon nekoliko kilometara bolilo me sve živo,  a otkrio sam neke mišiće za koje nisam ni znao da ih imam. Pa jarane…da ti kažem, onaj spust je lomivrat. Doduše niko od nas nije slomio vrat, već je samo puko jedan rog nakon premeta, sa dvostrukim akselom na makadam i to već pred kraj spusta. Tu sam već negdje stekao pojam o temperaturnoj razlici. Dok se penjete temperatura lagano pada s povećanjem visine, pa toga niste ni svjesni. Još kako ste ugrijani od uspona, ni krpe snijega kojih na Čvrsnici ima i u Julu ne rashlađuju previše. Spust je druga priča. Visinu izgubite za mnogo kraće vrijeme, pa se odjednom nađete u čudu i znoju.

Dok je na vrhu temperatura svojih 15ak stepeni Celzija, u podnožju je preko 25. Kako u podnožju nema mnogo hladovine brzo smo se spakovali kako bismo klimi u autu dali priliku da nas rashladi. Usput nekoliko fotki jezera i masiva Čvrsnice. 20ak kilometara dalje namirili smo potrošenu energiju svježom masnoćom što je još toga jutra meketala na zelenim poljima, onda se dok smo mi okretali pedale uzbrdo okretala oko uzdužne ose pa nas dočekala mekana i vrela. A onda dremanje u autu, tuš i san za ljepotu!