TRIP TO THE USA (LEKTIRA NA UGODNIJI NAčIN)

Posted by dbk collective as Izvještaji

Pozdrav svima koji ovo čitaju, ako ste nastavili čitati nakon prve riječi u naslovu, jamčim vam da će ostatak teksta biti poučan, prijateljski raspoložen i, najvažnije, zabavan, jer ipak je zabava najvažnija.

U nastavku ću opisati kako mi je bilo na prvom, malo većem putovanju koje ima veze s bajkom, ne volim baš pričati o sebi ni hvaliti išta tako da će cijeli tekst biti malo opširnijeg sadržaja.

Krajem prošle godine moj prijatelj Mislav Mironović - CS pitao me želim li ići u Woodward camp za par mjeseci, moj odgovor je bio odmah da, naravno da želim, ali prvo škola, kad sam riješio neke školske predmete i dogovorio se s roditeljima oko svega, počela je euforija i svi stoaked trenutci prije puta. Nisam bio previše svjestan da idemo baš tamo gdje se sva pro ekipa vozi, ali kad smo sletjeli u Ameriku bio sam najsretniji i znao sam da me čekaju tri tjedna odlične zabave, vožnje i upoznavanja puno ljudi koji imaju podjednake interese kao ja.

Par dana su nam kasnile stvari i bicikli. Vrijeme bez bajkova proveli smo upoznavajući, razgledavajući cijeli Woodward camp. Čim su došli bajkovi složili smo ih u roku od par minuta, te smo se krenuli odmah voziti. Nakon tri dana intenzivne voznje, imao sam osjećaj da ću umrijeti od umora, bio sam umoran kao da sam slagao piramidu uz male egipatske robove. Sljedećih par dana usljedila je lagana vožnja i opuštanje. Nakon dva tjedna provedena u campu mogu reći da je moja voznja, a posebno sigurnost na velikim skokovima dosta napredovala, te sam jako zadovoljan što sam se vozio svaki dan zdrav, nasmijan te sa željom da se super provedem dok sam na bajku a i nakon vožnje. Sad kada su mi se dojmovi o kampu potpuno slegli i kaa sam razmislio o svemu, mogu reći da sam se super proveo. Ono što mi se nije svidjelo je to što se nije dirt mogao voziti, park je jako zanimljiv, ali nakon deset dana dosadi i onda si tamo kao da nisi. U ovom kampu nije bilo uopće mtb ekipe, osim nas dvojice, tamo se svakodnevno voze najbolji bmx park, vert vozači, puno toga se može naučiti od njih samo gledajući njihovu vožnju, večina njih je susretljiva i prijateljski raspoložena, ali nije to ona atmosfera kada se nas par skupi i ode na laganu voznju te radi trikove i sve potpuno opušteno bez ikakvog pritiska. Svi koji se tamo voze su contest vozači i od toga žive, tako da im je taj park sve i bez njega ne bi ništa mogli.

U kamp možes doći iz dva razloga, jedan od njih je da se pripremiš za sezonu i sva veća europska/svjetska natjecanja, da uvježbaš neke trikove i da budeš spreman radit ih bez problema na bilo kojem skoku i u bilo kojoj situaciji. Tako vozi sva pro ekipa koja se natječe na velikim natjecanjima. Drugi razlog za dolazak u Woodward je steći neko iskustvo koje se ne može u malim i nerazvijenim sredinama poput Hrvatske, zabaviti se uz opuštenu atmosferu, doći zdrav i otići zdrav, voziti se bez pritiska i probati nove trikove bez forsiranja, ako netko ima volju i želi nesto naučiti i znati to stalno, treba se samo voziti i kada osjeti da je siguran u sebe i svoju vožnju treba probati neki novi trik. Puno prije će se naučiti nešto ako imaš veliku volju, ljubav i ako se trudiš biti što bolji, prvenstveno zbog sebe i zbog želje da vidiš koliko možeš napredovati i na kojem si nivou. Kada se koncentriraš na ono što voliš raditi sve ostalo ce doći samo.

Cijelo vrijeme dok sam na bajku uživam i volim se voziti i učiti nove trikove i u njih ubacivati neki svoj stil i nešto po čemu će se moja vožnja razlikovati od vožnje nekog drugog, kada nešto radiš duže vrijeme i kada se totalno uživiš u to, na tvoju voznju i na njezin izgled prenese se i tvoja osobnost, tako da je ovaj sport nešto posebno. Zbog toga svega se odlično zabavljam i odlično mi je bilo u kampu samo zato što sam uživao u vožnji i svemu sto je opisanu baš na onaj način kako sam se ja vozio i provodio svoje vrijeme tamo, a to je naravno drugi način.

Biti contest vozač i voziti velika natjecanja iziskuje puno treninga, ali i uvjete. Mi smo imali prliku biti dva tjedna i voziti se tamo onako kako se oni voze svaki dan, svi oni imaju svoje neke trikove koji su odlično uvježbani i koje rade na natjecanjima, te im se svaki dan svodi na ponavljanje istih.

Samo tako je moguće ostvariti pobjedu na većem natjecanju, ali i ostati duže vrijeme u samom vrhu.

Kad smo došli u kamp bili smo jako nabrijani na vožnju i na učenje trikova na brzinu, jako mi je drago što mi je želja za takvim nečim brzo splasnula te sam se odlučio voziti svojim tempom i postepeno napredovati. Svako nepotrebno forsiranje i pokušavanje nečega što se gleda samo na videu može dovesti do ozljede i do lošeg raspoloženja te do lošeg cijelokupnog provoda.

Drago mi je što sam uočio neke stvari koje će mi pomoci u daljnjoj voznji i napretku, a posebno mi je drago sto sam vidio da svi oni napreduju i voze se na isti način kao i ja, te uče sve postepeno i nastoje biti što zdraviji. Ono što se razlikuje su uvijeti koje oni imaju, veliki sponzori koji vozače dodatno motiviraju velikim novčanim iznosima, kada se to sve zboji, jednostavno je nezamislivo da netko tko se tamo svaki dan vozi bude loš i nema volju za vožnjom i napretkom.

Nakon Woodwarda nam je ostalo još 7-8 dana. Otišli smo u New Jersey na veliki step up jump na kojem smo se odlično zabavili, barem što se mene tiče. Sve trikove koje i inače radim uspio sam bez nekih većih problema i s velikim guštom da se mogu voziti i pokazati ono što znam najboljim mtb vozačima na svijetu koji su se u tome trenutku vozili sa mnom i uz koje sam se prijateljski osjećao. Doživiti takvo što je neopisivo i vrijeme provedeno nakon Woodwarda mi se čini puno bolje iskoristenim nego ono u Woodwardu. Otišli smo u tih zadnjih par dana dva puta do dirt jumpova u vlasništvu Jeffa Lenoskog, jako sam bio uzbuđen i sretan što sam se mogao voziti na skokovima koje sam par mjeseci prije toga gledao na videu i zamišljao kako je tamo sigurno super. Da se opustimo izmedu vožnje otišli smo u turistički posjet New York-u, grad je baš onakav kako je prikazan u svim knjigama, filmovima i slično. Velik, raskošan, moćan, prepun ljudi, jednostavno nešto što treba vidjeti i doživjeti u životu. U NY-u smo se proveli jako dobro i super sam sretan zbog toga.

Do kraja putovanja plan je bio otići i do Travisa Pastrane, ali vrijeme, odnosno nevrijeme nas je spriječilo. Nisam bio baš previše razočaran zbog neodlaska, zato što sam želio složiti sve stvari, rastaviti bajk, sjesti u avion i otići doma. Zadnji dan sam se osjećao iscrpljeno/odmorno, tužno/sretno, želio sam doma/nisam želio doma, jednostavno u meni je bilo puno novog iskusva i jako puno dojmova o svemu. Tako da sam tek sada odlučio napisati nešto o svemu kada sam se odmorio i prisjetio svega.

Doma sam se vraćao sam, zbog toga što je CS morao obavljati svoje timske dužnosti u Kanadi. Putem do Amerike sve sam pamtio i upijao znanje i aerodrome tako da se nisam nelagodno i izgubljeno osjećao u povratku. Let za doma je bio ugodan, jedino što mi je pokvarilo putovanje je to što sam u Atlanti čekao 8 sati na let do Parisa i onda letio još 10 sati. Ali imao sam vremena za isprobati sve američke čokolade, sokove i slične stvari. Taman sam se priviknuo na mentalitet ljudi u Americi i svidjelo mi se, ljudi pozitivno razmišljaju, druželjubivi su, prijateljski raspoloženi i zanimljivi, bar oni mojeg godišta ili oni s kojima dijelim iste interese. Kada sam sjeo u avion za Zagreb koji je kretao iz Parisa, nakon što je kopilot u malom avionu objasnio kako se veže pojas i sve ostalo o izlazima i sigurnosti, nekolicina ljudi je počela pljeskati, dovikivat čovjeku svasta i pravit buku, odma sam znao, to je to, ovi su iz Hrvatske. Baš sam se nasmijao i odlučio zapamtit taj trenutak što duže mogu, a i taj čovjek će ga pamtit, nije ni sam znao što se dogada i zašto se oni deru. Strašno nešto.

Dolazak na aerodom u Zagreb posebno me razveselio zato što sam znao da sam napokon doma i da ću se naspavati i najesti kako treba, vremenska razlika i odvratna hrana još su me dodatno iscrpili tako da sam se bacio na debljanje domaćom hranom i kolačima.

Drago mi je ako ste pročitali sve što sam napisao, to su moji dojmovi o putu i svemu oko njega, isto tako se nadam da vam je tekst bio zanimljiv i poučan, zapamtite, vozite se samo zato što to volite, uživajte u svakom trenutku provedenom na biciklu, napredujte postepeno i sve će doći u svoje vrijeme, forsiranje vodi samo do ozljede. Uživajte i ubijajte voznjom.

Posebno bih se želio zahvaliti svojim roditeljima koji mi pružaju potporu i koji su mi financijski omogućili ovaj put, želio bi se zahvaliti Mislavu koji je prijateljski proveo sve te dane sa mnom, te ostalim ljudima koji su mi uz njega omogučili taj put. Posebne zahvale idu i mojim novim prijateljima koje sam stekao tijekom tri tjedna, Don Hampton je kralj, brinuo se o nama, hranio nas, vozio nas, spavali smo kod njega doma, jako sam mu zahvalan na svemu što je učinio za nas te se nadam da ću mu se moći odužiti na neki način, a bilo bi super da on sljedeći put odluči nas ovdje posjetiti. Čovjek kojeg sam u kratko vrijeme posebno zavolio je i George Ryan, zbog toga što je jednostavan, dobar i svoj, živi život punim plućima. Spavali smo kod njega, vodio nas je u turističke obilaske, na dirt nas je vodio, pokazao nam je sve. Ryan je kralj.
Hvala svim dečkima iz kampa koji su se vozili s nama i koji su se ponjeli prijateljski prema nama, isto tako hvala ekipi iz New Jerseyja na odličnoj vožnji i partyju. Adam Hauck i ostali.

Ako već niste pročitali Mislavove osvrte na put i sva događanja pogledajte ovdje i ovdje.

Tako možete usporediti sve i dobiti potpunu sliku kako nam je bilo.It’s all about fun!

P.S. Sljedeće što ću napisati nadam se da je opis mog novog bajka, KONA naravno, s novom ramom u novu godinu, očekujem da bajk bude najlakši i najčvršći ikad, a isto tako ću se potruditi i da lijepo izgleda. Nakon godinu dana vožnje svoje stare rame (KONA COWAN) jako sam zadovoljan i ponosan na to što vozim taj bicikl i što nisam uopće sumnjao u kvalitetu, a nije me ni nikad iznevjerio. KONA RULZ, MAN.

Jockey