Vikend kad mi je sve otišlo nizbrdo, a i opis nekog vremena koje je prethodilo istom

January 19, 2008 Comments Off
Vikend kad mi je sve otišlo nizbrdo, a i opis nekog vremena koje je prethodilo istom

Poštovanje, dame i gospodo.Opet već neko vrijeme nisam bacio nitijednu pisanu riječ na dropbike.com, a kako mi se čini da se nikome drugome baš i ne da, te poznavajući neke postulate jin i jang koncepta, očigledno je da je ovo moja uloga ovdje.

Kao što to obično biva, sad vam ne gine ladnih 11 stranica teksta, pa si uzmite nekaj za grickat da imate pri ruci.

Prvo i prvo da razjasnim onu ‘ostavku’ na dropbike.comu.

Nema se zapravo šta objašnjavat, oprale su me neke spike pa sam napravio seriju sitnih poteza kojima sam htio, primarno sebi, omogućiti da odbacim od sebe sve negativne stvari koje su vezane uz ovaj ili onaj trenutak ili aspekt moje prošlosti i mene kao persone per se. To je uključivalo i takve gluposti poput mijenjanja e-mail adrese, odluke da više neću gubiti svoje vrijeme s hrpom balavih debila na forumu dropbike.coma, kao i odluke da sam napisao dovoljno sranja u svojem životu pod izlikom da pišem kolumne za sajt posvećen biciklima, gdje sam već neko vrijeme radio ono što sam stalno prigovarao na forumu: offtopicao. Bilo je još tu hrpica malih banalnih detalja, poput odluke da trebam malo i promjeniti društvo i mjesta na koja izlazim, i same izlaske kao takve, i blablabla, i uglavnom da ne duljim – uspio sam zadnjih dana naći nekakav balans u glavi. Zbilja.

Eto, još prije negdje mjesec dana sam bio u Splitu na Xbike Showdownu kojeg je organizirao naš dragi Vinko. Vinko, ovim putem ti javljam da, ako ikad promjenim spol i udebljam se, ti si moj muškarac. Kako sam još uvijek zgodan tip od metardevedeset koji unatoč silnoj gay-zajebanciji preferira djevojke (i to punoljetne, hvala lijepo) moraćeš se strpit a do onda možemo i dalje valjat brutalne fore i u međusobnom razumjevanju i supatništvu pit, pričat gadarije i pit. No otom potom.

Anyway, prije negdje mjesec dana je pokrenuta izvedba mojeg plana koji se sastoji od toga da se s više vožnje na biciklu i više putovanja i odlaska na nova mjesta i upoznavanjem novih ljudi oslobodim bremena životne odgovornosti i povijesti koje mi je ležalo na nejakim plećima. Tako sam se odlučio otići i na gorenavedeni Xbike.

Dogovor je bio da se negdje oko jedan – pol dva poslije ponoći nađemo kod NSB-a, gdje će nas dočekati PimpF s veeelikim kombijem, potrpamo ih unutra i pičimo ća. Kako je to zbilja izgledalo? Prvo smo došli do parkirališta i našli PimpFa u nekakvom smiješno malom kombiju, pa je Janko došao onak smiješno pijan (ah, slatke sedamnaeste!) a bome ni Luka ni Zed ni Krejzi ni Odak ni Ja baš nismo bili najčišći, pa smo se trpali bambusom i peovima dok smo svaki bicikl rastavili u sastavno rastavne dijelove kako bi ih utrpali u gepek. Fotke tog pothvata možete viditi negdje u Fotke i Video na forumu, Lukica ih je metnul gore. Nekako smo uspjeli sve to potrpat u kombi, onda još otišli po Leona, i tako smo Zagreb napustili tek negdje oko 3.

Putovati sa 8 ljudi i 9 bicikala u kombiju koji nije adekvatan naravno i nije baš najugodnije životno iskustvo. Naročito kad se treba voziti do Splita. I kad ste malo oveći. Cijeli sam se ukočio, ispigao, pokušao napit i otrijeznit par puta tokom puta, i dok smo se ujutro napokon dovukli do Splita nisam se baš najbolje osjećao. Doručkovali smo neke bureke i oveće memljive sendviče, živili smo od pivi i cole, ma fuj. Popili smo kavicu na Rivi, napokon osjetili ljetni đir, sunce, galebovi, miris nafte u moru… ma predivno. Vinko nam je došao objasniti gdi trebamo ići (na Žnjan) i što raditi (voziti bicikle po nekim điđama) i mi to i učinismo.

Ukratko: staza je bila slatka. Kratki opis: startni boks s kojeg se dropa otprilike metar i po na kosinu, pa mala đampica, pa lijevi zavoj s wallrideom, pa klackalica, pa desni zavoj s wallrideom, pa đamp na boks od metar sedamdeset pa drop s boksa pa cilj. A tamo je i preko puta konja jahala neka sisata 15godišnjakinja, pa smo se imali u što i zabuljit i isključit više funkcije reptilskog mozga.

Bikeopdro je uspio za vrijeme treninga zveknuti s boksa na bradu. Taman sam stajao negdje na početku staze kad sam krajičkom oka svoga uhvatio njegovu krakatu pojavu kako skače na boks i kako s njega nestaje, ali onak malo nezdravo, prvo s prednjim kotačem pa tek onda sa zadnjim. Samo sam rekao ‘Au pičku materinu’ i krenuo prema boksu. Našao sam ga blago dezorijentiranog na podu, s drugim ustima na bradi iz kojih je onak fino sipila krvica. Reko ja njemu ‘Aj odi malo do hitne pa vidi što će ti reć’ i uvalili su mu par šavova, i onda se vratio i pio cijelo vrijeme i bio vrlo smiješan i davao nam moralnu potporu koja je, čini se, djelovala.

Meni je bilo samo bitno da ne ispadnem u prvom krugu pa da baš ne moram provesti cijelu utrku sjedeći sa strane. Srećom, prvu sam utrku vozio protiv PimpFa, i grubo ga naguzio (vjerojatno ga je njegova nova fulfejs kaciga previše bacala u zavojima ;) pa tako ja prođoh prvo kolo. Pa sam vozio opet, i pobjedio i u drugoj utrci. Pa vozio opet, i opet pobjedio. I tako sam stigao u četvrtfinale, ni kriv ni dužan. Tamo me pobjedio momak koji se na forumu naziva Knightrider. Knightrider protiv Stoneridera, koji je to titanski match-up bio. Bolje je krenuo, i došao na klackalicu lakih sekundu i po prije mene. No, čini mi se da je malo lošije odskočio s iste, i taman ga sustigoh na boksu, i dropamo dolje i JEBEMTIMATER eto 15 centimetara prije mene je ušao u cilj. Mislim, zasluženo u svakom slučaju, ali mi je tako malo falilo da uđem u polujebenofinale. A kaj buš? Vitez je pobjedio drumskog odmetnika, baš kao u bajkama. Tak je trebalo bit.

Janko je pobijedio u utrci. Ak se ne varam, u finalu je vozio protiv Olivera, ludog Australca hrvatskog porijekla koji kicka ass. Ali, ljudi moji, Jankecu skidam kapu. Mali fakat vozi sam tak, i vozio je utrku na nekakvom kršu koji je složio i koji bi po mojoj slobodnoj procjeni koštao 2500 kuna da se prodaje. Vjerojatno i manje. I Jankec je pobjedio, Luka i ja smo došli do četvrtfinala i podjelili 5. mjesto, a Krejzi je jedini vozio na downhill pili a Drndalo na frirajd pili među tim svim malim street hardtailovima, Odak je krvario iz glave, Leon je hodao na štaki, Zed je tokom dana izservisirao gro bicikala, PimpF je bio najviši i najzgodniji, tako da smo bome ostavili utiska u Splitu.

Upoznao sam i Weekend Warriorse i ovim putem ih pozdravljam!!! Smrdljiva pijana bagro, ko je vama bicikle dao vozit, i nakovanj bi strgali kakvi ste. Vida, ovo prvotno tebe ide.

Anyway, cijeli dan hopsanja na bajku i polusatnog spavanja u skučenom polufetalnom položaju u kombiju ostavili su utjecaj na sve nas. No, unatoč svemu, provozao sam se s lokalnom bagrom (Ojla Splićani! 35!) bajkovima od Žnjana natrag do centra, i cijelo vrijeme smo se vozili uz obalu, vjetar je donosio miris soli i avanture s pučine, valovi su nas zapljuskivali, a mi smo fino cruiseali… Moram priznati da je to bio trenutak kad sam najviše uživao u vožnji cibiklom po Splitu. Skupili smo se u centru i zapičili pred Dom Mladih gdje su nam otvorili skate park da tamo zbuksamo bicikle.

Aastiii, a ća im je lip skatepark! Ae! Luka i Janko i Zed su, naravno, odma počeli tamo izvodit neke điđe i trikove, pa smo ih malo gledali. Nakon toga smo se našli s bagrom s utrke, pa zapičili prvo do nekog klubića gdje je trebao biti kao after-race party, međutoa tu večer su tamo puštali neku nadrkanu treskavu elektroniku nekim treskavim partijanerima, pa nam to nije baš pasalo, pa smo kupili još cuge i vratili se pred Dom Mladih, i tamo pili, pa se spustili u Kocku, a mene su u međuvremenu napustili moji kolege iz kombija (svi osim Krejzija su otišli spat, a on se negdje zabijao na sebi svojstven način) i tak sam pio s Vinkecom do 4 ujutro, kad su nas šutnuli van.

Ono što je uslijedilo je vjerojatno bio jedan od najočitijih primjera lošeg planiranja, nekoordiniranosti, bezglavlja i neznam čega još. Dakle, scenografija je sljedeća:

Split. Dom mladih. Poluosvijetljena terasa. Kiša. Jako puno kiše. Previše, zapravo. 8 budala, neki pijani, neki antialkoholičari ali skoro kao pijani, i jedan na štakama. 9 bicikala koje treba rastaviti i spremiti u gepek kombija. Svi sastojci za katastrofu su prisutni. Ja nisam znao di mi je glava, pa mi je Oliver trebao otšerafljivati pedale jer ja nisam mogao komprehendati koja je lijeva a koja desna kad je bicikl naopako okrenut, a lijeva ima kontranavoj, i kak sad kad je kontranavoj obrnuto okrenut kam ja to u pičku materinu trebam vrtit? Anyway, nakon 45 minuta najgoreg primjera muškaraca s mini-alatima u rukama ? nekako smo uspjeli potrpati to sve unutra.

Onda smo skućili da Zed nije među nama. Pa sam ga nazvao.

Ja: ‘Ej, Zed, jebote, krećemo!’
On: ‘Au kurac. Dođite me pokupit!’
Ja: ‘A di si ti?’
On: ‘Ne znam.’

No comment. Znam samo da sam ušao u kombi, i nakon otprilike 40 sati u kojima sam samo 40 minuta proveo spavajući a ostatak vremena vozio, pio i čadio, nekako mi se sve pretvorilo u blur, i zadnje čega se sjećam je da sam kroz kombijeva stakla prekrivena kapljicama kiše promatrao velebno zdanje socijalističke arhitekture zvane Dom Mladih kako, onako iskrivljen od loma svjetlsti kroz vodu, nestaje iza nas..

… Kad sam otvorio oči, stajali smo pored nekakve ceste usred ničega, vani je kiša padala još gore, nebo je bilo boje statike na televizoru i svi u kombiju su spavali. Nije mi baš bilo jasno što se događa, pa sam odlučio da bi bilo najbolje opet neugodno se smjestiti na sjedalu, zaglaviti glavu između stakla i naslonjača, i odspavati još malo. Sve će biti bolje kad se probudim.

Kad sam se sljedeći put probudio, bili smo u Šibeniku ili Zadru i iskrcavali krejzija. Onda sam opet zaspao. Sljedeći put kad sma otvorio oke, još smo se vozili, jetra mi je bila zaglavljena između 4. i 5. rebra, namjestio sam ju, poravnao kičmu kolko je išlo, i izdurao zadnje kilometre do Zagreba.

Uglavnom, užasno zabavno iskustvo.

Ali ni približno dobro kao Olympus.
Tamo negdje prije 2 tjedna vidim ja da smo na glavnoj stranici stavili link za Olympus. Kliknem ja, probazam im malo po sajtu (ne bi škodilo malo više truda oko stranice, ali ajde, glavno da radi) i nađem ‘Prijave’ ili tak nešto. I mislim si, mislim. Još sam prije par mjeseci bio odlučio da ću ove godine vozit Olympus pa kud puklo puklo. Kupio sam si i bodyarmor, i fulfejs kacigu, i štitnike za ruke i noge. Nemrem sad biti picica i ne prijavit se. Držim prstić nad tipkom miša, a kursor lebdi iznad ‘Registracija vozača’.

I kliknem.

Mario Dobrić. Dropbike.com. Sport Hardtail. Enter.

I to je bilo to.

Prvi put sam otišao na stazu prošlu nedjelju, naravno, nakon još jedne bezumne pijanke u Močvari na Bisti Bojz slušaoni do 4 ujutro. Trebao sam se nać s bagrom u 9 da se biciklima popnemo na vrh i pogledamo stazu, no (razumljivo) jedino što sam u 9 zaista uspio napraviti bilo je prstićem utipkati na mob poruku ‘E, ja ću malo zakasniti’ da bi nato opet pao u komu. Onda sam se opet probudio 20 minuta kasnije i ovaj put utipkao ‘Ma, nema šanse. Odite vi.’ Hvala ti BožeT, Odak je bio u sličnom stanju, i nazvao me oko podneva. Dogovorili smo se da ćemo on i ja solo do gore. Biciklima do žičare, pa 88 kuna siromašniji do vrha. U žičari smo malo poveli razgovor o našim i tuđim životima, i proveli ugodno vrijeme čakulajući i gledajući šumu predivne nam Medvednice.

Žao mi je što se toliko klinaca danas orijentira na taj street i ne znaju cijeniti šumu. No, takva su vremena, ne mogu im to zamjeriti, i samo se nadam da će jednog dana svi voziti i XC i street i downhill, iliti jednom riječju freeride. Znam da drugi ljudi pri spomenu riječi freeride imaju u glavi drugu spiku: drvene mostiće, ogromne dropove, brutalne tehničke staze. Meni je izraz ‘freeride’ nešto drugo. To nije način vožnje, to je jednostavno stav prema biciklizmu, način života ako volite takve ‘velike’ izraze. Voziti se svaki dan po gradu na posao, navečer malo s bajkom provisiti na trgu s kikićima koji vrte krenkflipove i menjuale i naučiti barspin, skakati niz stepenice, ići s biciklom navečer van, tjerati ili gurati ga uzbrdo, juriti nizbrdo, po gradu tražiti male skinije na kojima vježbam ravnotežu koja mi baš i nije neka, Xbike u Splitu i prvo prelaženje RedBullovog spinea, i nekakvi đampovi po elementima, i na kraju krajeva voziti Olympus – e to je freeride. Slobodna vožnja svugdje i svakako. Ja zaista nisam opterećen svojim stilom, svojom brzinom, i trikovima koje znam ili ne znam. Ne zavidim drugim ljudima na njihovim biciklima i dijelovima i trikovima koje oni znaju izvesti. Nisam opterećen time što se ljudi podsmjehuju XC vozačima, iako sami nemaju više od dvjesto kilometara gradske vožnje u nogama, jer ja znam da je XC najteži od svih disciplina MTB-a. Ja se jednostavno vozim, i jedino što mi je žao je što više mladih rajdera nema takvu casual spiku. Ali, šta ćeš, svi se mi razlikujemo, i to je to. Anyway.

Dođemo Odo i ja do vrha, naiđemo na Ozrena i Igora, kažu oni dolje su i Spin i Grbo i DaStrong i Ado i Miloš i rade na stazi.

I prođem još 50 metara i onda vidim onaj UŽAS od crvenog spusta.

Ljudi moji, što su oni od Sljemena napravili, jebo im ja pas mater, to je fakin strašno. Prvo i prvo, cesta na vrhu je sad popločena nekakvim odvratnim kockama, svi oni restorančići su se proširili i nadogradili aluminijske zatvorene terase. A sam crveni spust? Katastrofa. Vjerojatno neću imati sreću tokom svojeg života otputovati na neku koloniju na drugom planetu jer ću već biti prestar kad će se moći putovati na Mare Tranquilis ili Cydoniu, ali imam poprilično dobru ideju kako bi izgledalo mrtvo tlo izvan hidroponskih farmi kolonije. Ni travke više nema na crvenom spustu, buldožerima su skinuli valjda gornjih pola metra zemlje i sav humus koji ide pride, i sad od Tornja pa skroz do cilja imate otprilike 50 metara široku i 1400 metara dugu zmiju smeđesive zemlje, punu kamenje i tragova gusjenica. Srce me zabolilo. Ljudi su jadna, jadna bića, kad radi nekakva tri dana Ženskog Skijaškog Kupa dopuste da se ovako devastira najbolje što moj rodni grad Zagreb ima. Iskreno rečeno, htio sam da mi tada i tamo dovedu ljude koji su odgovorni za tu sramotu da ih jednog po jednog išamaram i pošaljem na prisilnu radnu akciju pošumljavanja. Neki od vas su sigurno vidjeli kako to izgleda, i ja bih ovim putem apelirao da pošaljete osam tisuća pisama protesta upravi Parka Prirode Medvednica, a ja ću se raspitati sa lokalnim informatičarima Markom i Magijem da napravimo neku online peticiju kojom ćemo se moć pobuniti protiv onakve devastacije prirodnog bogatstva. Vrlo vjerojatno time nećemo ništa konkretno postići, ali kako je to zasad jedini način da izventiliram svoju srdžbu po tom pitanju, napravit ću makar to. Nekako sam okrenuo glavu od tog jada i bijede, i vidio Olympus trake koje od startne točke vode u prvi zavoj, svezao kacigu, i zapedalirao.

I onda prvi spust.

Prvi spust je uvijek zanimljiv. Znao sam ja što me čeka još sa Maxxisa i Olympusa prije 2 godine, i išao se malo po malo, lagano, sporo, tek da vidim di su dropovi i grbe i korijenje i drveće i grane i kaljuže i odroni. I spustim se ja iz prve, malo je bio zajeban onaj spust nakon Erberovog, ali uspio sam. Čak je i Odo sve prošao bez da je, recimo, strgao ramu i zabio si top tube u bubreg. Našli smo naše drage volontere kojima također ovim putem šaljem iskrene čestitke i pozdrave kako rade na stazi, malo s njima popričali o onome što nas čeka sljedeći vikend, i spustili se do dna spusta.

Tamo nas je opet dočekao dokaz da kapitalizam pobjeđuje enviromentalizam, opet sve poasfaltirano i odvratno. Karla (legendo!) je kombijem odvezla dio ekipe gore, a Miloš i ja smo uprtili biciklima prema vrhu. Više smo gurali nego vozili, istina, ali obojica vjerujemo u nekakav balans prirode, i ako ćemo već drapati planinu nizbrdo u potrazi za užitkom, moramo joj zauzvrat ponuditi žrtvu u obliku znoja i bolnih nogu. Izgurali smo do vrha prije nego su ovi došli s kombijem, zveknuli grah s kobajama, pa dolje prema Zagrebu. Da si Odo nije otkinuo zadnju mašinicu, bilo bi bolje, ali je opet bio gušt, naročito kad smo skrenuli na krivi put i završili usred divlje šume, pa se probijali do staze kroz gustiš. Ali i to je freeride.

Tjedan mi je prošao u odlascima do DaStronga u njegov dućan i do Spina i Grbe u njihov po savjete od starih DH iskusnjara, i do Tarzana u servis na poštelavanje pile, provjeravala se prognoza i kupovale goggle i gume za blato i sve.

I sad kreće day-by-day report s Olympus Downhilla 2005 by Mario Dobrić, aka StoneRideR (od svog alter ega nemrem pobjeć jer me svi bajkeri sad tak zovu, pa neću više niti pokušavat. Iovak ionak je to zapravo samo blesavi nadimak za koji sam si sam kriv. ;)

PETAK

Probudio sam se u 5 ujutro i otišao na posao. Bio sam gotov oko 11, i skočio do Spina jer sam mu dan prije ostavio pare da mi kupi fulfinger rukavice (ja sam svoje koji dan prije ostavio na bankomatu) kadli tamo naišoh na Tina sa svojom novom Norco pilom i Karlu.

Kažu oni meni ‘Ideš ti danas gore?’
Ja: ‘Pa mislio sam, ali evo me drito s posla, moram doma jest i sve. Za kolko idete gore?’
Oni: ‘Pa za 20 minuta.’

I aaaaaajmooo! Brzo doma, pokupit gume, alat, oklop, presvuć se, hrana, a da, brzo! brzo! e jebemti evo već me zovu, ‘Pa di si?’ ‘Evo meeee’, i jurim van sav memljiv i nenaspavan i upadam u kombi i guzimo se unutra, više ni ne znam ko je sve išao, i hop evo nas gore!

Vrijeme je bilo lijepo, Karla nas je kombijem vozila gore, skupila se ekipa, druženje, zekica, pa dolje, pa gore, pa dolje, upoznali neke Švicarce (Lorenzo i neki drugi) koji opako voze, i tada sam se zapravo upoznao i s Oliverom koji je zakon tip, i počele su rejserske spike o najboljoj putanji i zajebanim dijelovima, i pao sam samo 2 puta i to neozbiljno, i bilo mi je fino. No morao sam ići doma jerbo sam imao posla, i stuštio se niz Lojstekov put. Ljudi moji, nakon godina vožnje uz isti, sad sam se po prvi put imao priliku stuštiti dolje. Kako je to dobra staza! Široka, brza, može se wallridat po bankovima u zavojima. Išao sam solo, i odredio si svoj ritam, i guštao se kako već dugo nisam. Huk vjetra, sve oko mene smeđe i zeleno i zablurano od brzine, miris i tišina prirode. Zakon.

Spustio se u grad oko 7, prevodio do 9, izašao do frenda, pa u grad da se nađem s Poglavnikom Vinkom i ostatkom bagre pred Melinom. Imao sam najbolju namjeru otići spavati oko 1 da se odmorim za subotnji trening, ali kako to obično biva, dao sam se nagovoriti da u 1 nakon par piva i rakije odem u Močvaru. I tako smo Drndalo i Vinko i ja otišli do čvare. Vinko je putem malo teturao i udarao u izloge, u Močvari smo se još zapijali, Drndala sam našao vani kako spava stojećki naslonjen na zid pijan ko čep, došao pješke doma u 4.30, spavanac.

SUBOTA

Kako sam ono u subotu uopće došao gore?

A da, Karla mi poslala poruku oko 10 da će me odbacit gore ak nemam prijevoz. Ja reko: Super, pošto neznam kako bi onako bezglav došao do vrha sa svim onim stvarima.

Uglavnom, stigo sam na vrh oko podneva, i spuštao se ostatak dana s ekipicom. Predivno vrijeme, ali su dečki s velikim biciklima već poprilično razrovali stazu. Subota je odnijela i prve žrtve: slomljena ruka, šancovi ovratnici, i Tin je pojeo nekakav kamen negdje bradom, stvar je postajala ozbiljna. Lagao bih da kažem da mi šupčić u nekoliko navrata nije proradio i da mi misao o odustajanju nije prošla glavom. No rekao sam si da će jedina stvar koja me može spriječiti da vozim biti pad u kojem ću polomiti ili sebe ili bicikl, a kako iskreno rečeno nisam namjeravao napraviti niti jedno niti drugo, samo sam išao na sedežnicu, pa dolje, pa sedežnica, pa dolje… Odlučio sam da ću voziti kako god, ponta je u tome da preživim i prođem cilj.

U subotu sam također saznao da se broj ljudi prijavljenih u hardtail kategoriji sa otprilike 26 (na Olympus sajtu) smanjio na svega 10-15. Znači, već sam tada bio među manjinom koja je odlučila zagristi govno i baciti se dolje tvrdog repa, a i taj me podatak već ispunio malim prkosom i ponosom. Testosteron i adrenalin čine svoje, očigledno, a to je ono čega mi fali u životu, jer se prečesto u zadnje vrijeme pokušavam skulirat i uozbiljit. No neću u psihoanalize samog sebe, jer sam odlučio više ne daviti svekoliko čitateljstvo svojim pizadrijama koje mi jedan dan rade kaos u glavi, a sljedeći dan ih već nekako zaboravim i ignoriram i zamijenim novim pizdarijama. Imate i vi svoje o kojima morate brinut. Život je takav, to sam prihvatio, i tada mi nije bilo važno ništa osim staze, bicikla, i mene i mojeg gušta.

Na svojoj zadnjoj vožnji sam se zaustavio na Erberovom prije onog najzajebanijeg spusta jer sam vidio Crnog kojem sam dao fotić, pa da me uslika. I taman stanem, on cilja kadar, kad me pita ‘To se tvoja guma čuje?’ Ufff, jebote, koja sreća, prednja ispustila u roku od 10 sekundi, a da sam se takav nastavio spuštat bi s praznom prednjom prolazio najtehničkiji dio staze što ne bi bilo ugodno. A fućkaj ga, bicikl pod rame i uputih se pješke prema cilju. Dobro mi je došlo što su se ispred mene spuštale neke 3 mlade Njemice koje su valjda došle s dečkima koji voze, bilo ih je ugodno za vidit.

Došao gore, taman promjenio zračnicu, kadli mi rekoše ‘Zatvorili su sedežnicu, nema više’. A jebemu, ali neka, ovako je još jedan dan dobro prošao.

Ostavio bicikl u Zlatnom Medvjedu, stvari kod Miloša u kombiju, obavio dogovore za sutra (Miloš se trebo penjat u 7 kombijem gore pa se ja rezerviro) pa kući. Opet došao oko 6, pa prevodio do 9, pa opet u grad, pa s Kaboomom i Janplexijem i frendom Raletom na pivo, pa na Red Bull i litru votke, pa u SC na grafitti festival (gdje naiđoh i na Mikija i Marijanu iz Pule, pozdrav ljudi! Miki, pičko, baš si mogo i vozit!) i hiphop slušaonu, pa još pive i RWB-a do 4 ujutro, pa memljiv doma razmišljati o vremenima prošlim.

I tako se gegam ja prema kući, šaljem SMS poruke kojima rješavam svoje i tuđe životne probleme, kadli ono – njok!

Kapljica na čelo.

Dok sam došao do Tkalče, već je fino padalo. Dok sam došao do doma, bio sam mokar, i bilo je jaaaaaaaaaako prekasno. Uz zvuke kiše sam zaspao ko beba, pokušavajući ignorirati činjenicu što će kiša napraviti od staze, i nadajući se da je to samo pljusak i da će ujutro opet sijati sunce.
NEDJELJA

Zvoni mobitel, ja neznam gdi sam, vani čujem kišu kako još pada. Jebemti sve živo i neživo. Miloš mi preko moba javlja da imam 10 minuta da dođem, jer nas čeka Spin, oblačim se i idem van, glava boli. Izvadak iz dijaloga pred kombijem:

Ja: ‘Kaj misliš, kak bu ovo gore sad izgledalo?’
Spin: ‘Prvi svjetski rat, buraz. Prvi svjetski rat. Rovovi i blato.’
Ja: ‘Au pičku materinu.’

Upadam u kombi i odmaram oči i glavu dok se s Krejzijem i Dinom gužvam na prednjem sicu, sendvič i sokić u Importaneu, skužim da nisam ponio nikakvu hranu, tihe psovke, i evo nas već na putu do gore.

Kad smo stigli na vrh, padao je snijeg. SNIJEG!!! PETI JEBENI MJESEC!!! Prvi put da sam se odvažio da vozim fakin downhill utrku, i uvjeti jednostavno NE MOGU biti gori. Katastrofa. Blato do koljena, hladno, snijeg je nakon pola sata zamijenila ledena kiša, pa obična ali još uvijek hladna kiša. Neko me pita ‘Si išo pogledat stazu?’ Rekao sam mu da me uopće ne zanima kako izgleda staza dok se ne odem na nju vozit, jer ću se samo sav izdeprimirat ak ju odem pogledati prije. Također se sjećam da sam nas nazvao hrpom najvećih debila u Zagrebu u ovom trenutku.

Inače, za vožnju po blatu vam trebaju 3 stvari:

1.Gume za blato
2.Vreće za smeće
3.Gafer traka

Prvo je očigledno, a drugo i treće možda i nisu, ali vjerujte mi, bez toga vam nema života. Napravio sam si 2 para podgaća od vreća i gafera, tenisice obukao u vrećice, sve zajedno još omotao gaferom, i onda sam bio spreman izaći na stazu. Mini skafander.

I dođem ja na start a kad ono… mislim, užas. Riječima se ne da opisat, neka stara iskusnjara bi možda rekla ‘Ma vidio sam i gore’ ali, iskreno? Po težoj se stazi u životu nisam spustio.

Prva vožnja: trening. Spustio sam se polagano, da vidim što me čeka, i nisam bio preoduševljen. Prvi dio se još dao proći bez većih problema, unatoč proklizavanju, korijenjem koje je izbilo van, kaljužama i nanosima blata i kanalima od guma. Zajeban je bio drugi dio, onaj ogroman spust nakon Erberovog i ona zadnja šumica. Tu se klizalo na sve strane, nemreš kočit kak spada a ne smiješ previše ubrzat jer ćeš umrijet, blato svugdje frca, pao sam 2-3 puta, ali sam nekako do cilja stigao.

Psovao sam cijelim putem, a kroz maglu se sjećam da sam i pričao sam sebi. Mora da je bilo smiješno ljudima sa strane:

‘Au pičku materinu. Jebemti, jebemti, JEBEMTI!!! Dobro je, dobro je, samo mirno, samo idi, ajmo, ooooooooop, uh, uh, uh, diši, polagano, jebemti kak ću sad niz ovo, ajmo, ajmo, ajmoooooo umpfh, ajde dobro je, di mi je bicikl, sve je na mjestu, ajmo dalje, au pičku materinu…’

Spustio se nekak, čekao 50 minuta da operem bicikl (2 miniwasha na preko 200 vozača! Helooooooooooooouuuuuu! Organizatorima Olympusa: sljedeće godine bar 4 miniwasha, valjda to nije problem nabavit, ne?) i onda takav blatnjav i mokar sjest na sedežnicu i po onom hladnom vjetru i kiši do gore, a vožnja traje jedno 5-10 minuta. Smrzo sam se ko pička, prste na rukama nisam ni osjećao dok sam došo do vrha.

Dečki iz Zlatnog Medvjeda su mi dali da kod njih u kućici bacim rukavice na radijator koji trese strujom i malo zagrijem dupe, i slava im. Bukarica iz Marko Projekta nam je donio pečene piletine i kruva i krastavaca, i slava mu. Marijana mi je kupila vrući čajić da se malo zgrijem, i slava joj. I prije nego sam se snašo, bilo je 12.55 i vrijeme da otvorim kvalifikacijske vožnje za Sport Hardtail kategoriju.

Dođem do starta, a tamo još samo dvojica (Goran i Alan, ljudine ste! Bog bog, dječki, bog dječki, bog!) . Dakle, da rezimiram: od početnih 26, do nas trojice. To ti je valjda prirodni odabir. Ja sam se još jedini prije spustio, pa sam dečkima otprilike opisao kak sad stvari na stazi stoje, i eto ti čika mi maše, semafor odbrojava, 6,5,4,3,2,1 i PIIIIIIIIIIP i idemo!

U prvom zavoju sam pogodio neki korijen koji mi je smotao volan pa sam pao, digo se, i dalje. Opet je dalje išlo super do Erberovog, gdje sam uspio isfurat onu najgoru strminu, ali sam opet na dnu pogodio neku nešto i nisam uspio izvuć onaj desni zavoj i produžio izvan staze. Dok sam se uspio dovuć do staze, prestigo me sljedeći rajder, pa onda za njim, pa u šumu, tamo se na rubu pada provukao van i kroz cilj. Drugo vrijeme, bio sam 43 sekunde iza prvog, i brijem da je to bilo taman ono što sam pao i dizao se, znači nisam lošiji, tu smo negdje, jebote, još imam šanse i pobjediti!

Pomisao da bih mogao POBJEDITI u svojoj kategoriji na svom prvom Olympusu me doslovno nasmijala do suza. Opet sam čekao 40 minuta da operem bajk, dok mi neko nije viknuo ‘Za 10 minuta kreće Sport Hardtail kategorija! Moraš gore!’

Au kurac, opet sav jadan i neopran na sedežnicu, pa gore, pa na start. U međuvremenu je stigla i HTV-ekipa i taman nas snimala kad smo kretali (moram se pohvalit da smo ja u petak i Odak u subotu fehtali frenda koji radi u sportskoj redakciji HTV-a da pošalju gore ekipu, i na kraju jesu), i krene prvo treći na kvalifikacijama, i ja stajem na start. Taman stigli i Pimpf i Odo da vide jedan od mojih najsvjetlijih i najblatnjavijih trenutaka, i kreće.

6
5
4
3
2
1
PIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIP

I vrtim pedale, vrtim, dolazim u prvi zavoj, dolje preko korjenja super isfuram, čujem nešto Vinka kako slika i viče ‘Ajmo, Sotono!’ a ja njemu ‘Nabijem te u dupe’ i dalje, niz dabl, pa preko poljane, pumpam preko onih rovova, pa u šumicu, izbjegavam kanale, dobro je, pa lijevo pa desno i niz onaj prvi spust i na drop kod bivše Dajakove bukve, sve prođem dobro, cijelo vrijeme govorim ‘Dobro je, dobro je, samo idi, dobro je…’ i preko Zelenog spusta jurim, proklizava zadnji ali ga kontroliram, i dolje, pa na rampu pa gore pa oko onog drva pa dolje pa lijeeeeeeeeeeeeeeeeeevo uspijem iščupat i dobro mi ide, dolje, Erberov.

E jebemti, da je bar tak dobro i dalje išlo.

Pred kraj Erberovog sam se bacio na lijevi bok jer me počelo bacati preko guvernala nakon što sam zadnjim pogodio neki kuratz. Izveo sam to elegantno i na boku se u istom pokretu spustio zadnjih par metara, ali kad sam sjeo na bajk skužio sam da mi je lanac pao i zaglavio se između kasete i BB-a. Zaglavile mi se pedale, lijeva naprijed dolje, desna iza gore. Možda sam trebao stat i probat ga namjestit, ali gore je bila hrpa blata pa sam samo skočio na bajk i romobil-stajla se spustio do cilja. U zadnjoj šumi sam zbog tog položaja pedala još 2 put pao jer nisam mogao kontrati u zavojima i zapinjao za sranja, s tim da sam i 3 metra prije izlaska iz šume imao najteži pad u ta tri dana.

Bacilo me preko guvernala, pao sam na neki balvan koji je ležao uz stazu, uspio nekako izbjeći neku malu granu koja je virila iz balvana i prošla mi 10 centimetara od glave (već sam vidio kak mi se zabija u oko), lijevim ramenom odvalio u taj balvan a desnim jajem se nasadio na guvernal i onda se odbio u salto i na zemlju.

Unatoč svemu, 2 sekunde kasnije sam grabio rukama koje su mi do zglobova propadale u razvoženo blato da ćopim bajk, nekako se izvuko iz šume, tu su me u međuvremenu prestigla još dvojica, ali sam sjeo na bajk i prošao kroz cilj.

I majke mi, ne serem, one sekunde kad sam prošao ispod onog ciljnog Red Bull balona, Sunce se probilo kroz oblake i osvijetlilo sve.

Prošao sam. Gotovo je. Bicikl polomio nisam, živ sam i zdr… E, da, tad su mi se počele uključivati veze između tijela i mozga, i počelo me malo bubat u predjelu prepona, i znate ono kad se ogrebete a ispod odjeće i ne vidite ali osjetite da vam ide krv?

E, tu me malo uhvatilo sranje.

Duboko sam udahnuo, pomolio se Bogovima©, otkopčao šlic, podrapao podgaće od vrećica, na boksama vidio nekakvu krvavu flekicu, opet se pomolio, potegnuo bokse…

Sve je bilo na mjestu, ogrebo sam onak fino desno jaje ali ništa nakon čega ne mogu otići hodajući.

Našao sam drugu dvojicu hardtejlaša, čestitao im na vožnji, otišo oprati bajk, na sedežnicu, gore, strpo ga u Milošev kombi, i onda s vjerojatno najzadovoljnijim umornim izrazom lica koji sam bio sposoban izvuć, prekriven blatom, mokar, promrzao i umoran, ali ponosan, krenuo pješke niz stazu, našo se s ekipom, pa smo malo po malo gledali kak se Elita vozi, pljeskali, zezali se, Osječani su mi dali pive, ma svi su me nudili nekom pivom, zapalio sam s takvim guštom cigaretu, i taman smo došli do cilja da vidimo zadnjeg Elitaša kak ulazi u cilj i pobjeđuje utrku.

Nakon toga smo se svi spustili do onog restorančića gdje se djelila i krala piva, gra’ s kobajom, sengviđi, redbulovi, našo sam sve ostale koji su vozili, zajebancija, uživancija.

I onda proglašenje pobjednika!

E sad, mogu se hvaliti da sam bio treći na Olympusu u svojoj kategoriji.

Mogu se požaliti i da sam jadan i da sam bio zadnji na Olympusu u svojoj kategoriji.

Ali znam da je moje ime bilo prvo pročitano kad su se nagrađivali vozači, i da je ekipa podigla popriličnu buku i dernek, i bilo mi je jebeno drago što sam u tom trenutku ja tamo, i što ste svi vi bili tamo, i dugo se nisam tako lijepo i dobro osjećao.

Popeo sam se na svoj najmanji podij, ali ja sam se osjećao ko da sam, u najmanju ruku, preživio bitku na Sommi i dočekao jutro živ i zdrav i zahvalan zbog toga. Ništa mi drugo nije bilo bitno, bedovi nisu postojali, osim što sam krvario iz desnog jaja ali ko ga jebe, i tak me samo na pizdarije tjera.

I ja sam urlao i pljeskao dok su Oliveru davali nagradu za pobjedu u Sport full suspension kategoriji, i Ladi kao najboljoj hrvatskoj vozačici, i Ružički i Janku i Nini Antiću kao najboljim hrvatskim vozačima.

Još smo malo ostali kod vrha, otišli još nekaj pojest, Odak mi je (doslovno!) ugurao tanjur pomfrija, luka i ajvara u usta, i onda smo se spustili u grad, i izvadio sam stvari, dogovorio se sa Spinom i Krejzijem da ćemo se navečer čut za pivu i otišo doma sa sebe sve to poskidat i oprat se.

Opet rutina: pranje, hrana, prevođenje. Dogovor je bio u pola deset u pivnici Medvedgrad (prikladno!) gdje su došli Oliver, Mislav, Grbo, Spin, Krejzi, još jedan rider kojem se ne sjećam imena, a i DaStrong je nakratko navratio prije negoli je otišao s malom u kino i na bubanje.

Sad sam već bio fakat strgan kao posljedica fizičkih napora u zadnjih par dana i neispavanosti, i ZBILJA sam namjeravo popit pivu-dvije pa doma. Onda je Grbo rekao da će doć Englezi, i da ima još karton Izzya u autu. Znao sam da to ne sluti na dobro.

Anyway, došli su Englezi, njih jedno petnajstak, i još su pokupili neke cure u tramvaju, i naručili masu cuge, i pili smo i pričali s njima o svačemu, zajebanciji, stazi, utrci, prepoznali su me kao ‘onog s hardtailom’, pričali smo o MTB sceni u Hrvatskoj i Engleskoj i o tome kak treba voziti sve i sugdje i uvijek i dropbike.com-u, i kad su zatvorili Medvedgrad dali su nam još pol sata da popijemo kaj smo naručili i onda nas poćerali van.

Onda je pao dogovor da se ide u Papillon, i svi smo potrpali svoj kontigent Engleza u aute ili u mojem slučaju kamijončić, i vozio sam po Savskoj dok mi je jedan od njih surfao na krovu, kaos, pa na nasip, pa u Papilon na raggamuffin, pa još pive, pa smo Krejzi i ja još ugostili dvojicu Engleza primjerkom hrvatskog herbarija koji ih je potpuno oduševio i razguzio, i onda sam oko 2 reko da idem doma, još njih par poveo sa sobom, malo ih izparanoizirao kad sam na povratku s kamionom projurio kroz onaj najuži prolaz u Miramarskoj, ostavio im mail, sredio im prijevoz taksijem do Tomislav doma, pozdravio se s njima i ošo kući. Zaspao sam ko zaklan.

Probudio sam se u 5 da odem na posao. Jutro mi je prošlo u totalnoj magli, jedva sam ostao budan, nekako sve obavio na vrijeme, došo doma u 1, jeo i zaspao, spavo do 7, počeo ovo pisati, skočio do grada na cugu, vratio se, i sad je 2:51 ujutro i napokon sam gotov i idem spavat jer radim od 5.

Sve vas pozdravlja oporavljeni, puno bolje raspoložen i zapravo normalan Mario Dobrić, povremeno i mjestimice poznatiji kao lakrdija od bikera zvana Stone®ideR, koji obećaje da više neće pisati predubokoumne i depresivne kolumne.

Odsad to zadržavam za sebe i ljude kojih se tiče.

Peace & keep on ridin’

Komentari su zaključani.

cheap research papers write my essay write my paper best essay writing service uk